Wole Soyinka, prvi afrički književni nobelovac

Wole Soyinka, nigerijski književni nobelovac, rođen je prije 90 godina, 13. srpnja 1934. u Abeokuti.

Nakon pripremnih studija 1954. na Državnom sveučilištu u Ibadanu, nastavio je na Sveučilištu u Leedsu, gdje je kasnije, 1973. godine i doktorirao.

Na Soyinku kao dramatičara najviše je utjecao irski pisac John Millington Synge, ali i tradicionalno afričko narodno kazalište s kombinacijom plesa, glazbe i pokreta.

U svojim dramama i romanima često je povezivao mitologiju vlastitog plemena, Yoruba, sa svakidašnjim temama. Nekoliko puta je bio zatvaran, a većina njegovih djela bila su zabranjivana u Nigeriji.

Vratio se u Nigeriju 1960. te predavao dramsku umjetnost na sveučilištima u Lagosu, Ibadanu i Ifeu, potom na američkim i engleskim sveučilištima. 

Optužba za izdaju

Trajno je aktivan u političkom životu Nigerije: zauzimao se za prekid sukoba u nigerijskom građanskom ratu (1965–69) te bio zatočen; protivio se tiraniji vojnog režima, bio je optužen za izdaju pa je napustio zemlju (1994).

Od 1999. živi i predaje u Nigeriji i SAD-u.

Njegovo se dramsko djelo snažno oslanja na jorupsku mitologiju, u središtu koje je bog rata Ogun, te tradicionalnu kazališnu igru sastavni dijelovi koje su ples i glazba, transponirani u njegovu djelu u mim i ples.

U Nigeriji je 1960-ih osnovao više kazališnih družina, sam režirao svoje drame i u njima glumio. U Londonu je napisao svoje prve dramske komade (Stanovnici močvare – The Swamp Dwellers, 1958; Lav i dragulj – The Lion and the Jewel, 1959), o duhovitu, višeznačnom nadmetanju starog i novoga doba.

Nastavio je satiričkim komedijama uvodeći komični lik Jeroa (Ples šumâ – A Dance of the Forests, 1963; Kušnje brata Jeroa – The Trials of Brother Jero, 1963., te nastavak te komedije Jeroove preobrazbe – Jero’s Metamorphosis, 1974). 

Prvi afrički nobelovac

Afričke diktatore ocrtao je u drami Kongijeva žetva (Kongi’s Harvest, 1965) i u Igri divova (A Play of Giants, 1984). Snažan poetski simbolizam sadrže drame građene na mitologiji, religijskom ritualu i osjećaju tragičnosti (Cesta – The Road, 1965; Smrt i kraljev konjušar – Death and the King’s Horseman, 1975).

Drame Zia s ljubavlju (From Zia with Love, 1992), Posvećenje mjesnoga dječaka (The Beatification of Area Boy, 1995) i Kralj Baabu (King Baabu, 2001) političke su parodije suvremenih afričkih prilika.

Njegove se pjesme odlikuju bogatom aluzivnošću (Idanre i druge pjesme – Idanre and Other Poems, 1967; Ogun Abibman, 1976; Mandelina zemlja i druge pjesme – Mandela’s Earth and Other Poems, 1989).

Napisao je i romane (Tumači – The Interpreters, 1965; Doba bezvlašća – Season of Anomy, 1973), autobiografsku prozu (Aké, 1981; Isara, 1989; Ibadan, 1994) te sjećanja (Moraš krenuti u zoru – You Must Set Forth at Dawn, 2006).

Velik su odjek imale njegove zbirke eseja (Mit, književnost i afrički svijet – Myth, Literature and the African World, 1976; Umjetnost, dijalog i bijes – Art, Dialogue and Outrage, 1988).

Godine 1986. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Prvi je afrički pisac koji je dobio tu nagradu. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)