Yasunari Kawabata - prvi japanski književni nobelovac

Yasunari Kawabata, prvi japanski književni nobelovac, počinio je samoubojstvo 16. travnja 1972. godine u Kamakuri.

Rođen je u Osaki 11. lipnja 1899. godine, a roditelje je izgubio već u drugoj godini života te ubzo potom i ostatak obitelji, osim djeda s kojim je živio do četrnaeste godine. Ti događaji ostavili su neobrisiv trag na Kawabatim život i književno stvaralaštvo.

Nakon završetka studija (1924) engleske i japanske književnosti u Tokyju, pridružio se skupini pisaca koja se protivila realizmu i proleterskoj književnosti 1920-ih, a zagovarala neosenzualizam (shinkangaku-ha).

Kawabatina je samosvojnost zapažena već u poluautobiografskom romanu Plesačica s poluotoka Izua (Izu no odoriko, 1927). Vlastito iskustvo gubitka obitelji u ranom djetinjstvu trajno će, kao motiv naglašena osjećaja osamljenosti, tuge, smrti i neostvarive ljubavi, obilježiti njegovo djelo.

Slobodan slijed slika, nagli prijelazi, snažan, gotovo senzualan imaginarij uz kontrastno supostojanje lijepog i ružnog, čistog i okaljanog, odlike su njegova visokoestetizirana stila što ga, uz korištenje iskustva svjetske književnosti, približava obilježjima japanskoga klasičnog pjesništva, haikua, osobito lančanomu stihu (renga). 

Pročitajte još

"Koliko god čovjek bio otuđen od svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvjećenja"

Kawabata će sve više naginjati fluidnoj, bezobličnoj kompoziciji renge: asocijativnom naracijom težio je ispreplesti odnos čovjeka i prirode na način japanskih klasika.

Većinu je romana objavljivao u nastavcima u časopisima. Glavna djela: romani-lirske proze Zemlja snijega (Yukiguni, 1935–47), Tisuću ždralova (Senba-zuru, 1949–51) i Zvuci planine (Yama no oto, 1949–54); romani Majstor igre go (Meijin, 1942–54), Jezero (Mizuumi, 1954); erotska proza Uspavane ljepotice (Nemureru bijo, 1961); nadrealistička pripovijest Jedna ruka (Kataude, 1964–65) i drugo.

Proučavao je japansku klasičnu književnost, eksperimentirao u kratkoj formi (tzv. priča za dlan), vrsti proznoga haikua, te objavio dvije zbirke Priča s dlana ruke (Tanagokoro no shōsetsu, 1926., 1950); pisao književne kritike i filmske scenarije; otkrivao i poticao nove pisce (Mishima).

Prvi je japanski pisac dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1968).