Na današnji dan prije 120 godina, 17. rujna 1905. u Zadru je rođen Vladan Desnica, hrvatski i srpski književnik i prevoditelj. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća.
Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. stoljeća, majka je bila iz Boke kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković.
Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. godine. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija, 1930. godine, zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Uređivao je i godišnjak Magazin sjeverne Dalmacije (1934.).
Za rata su ga talijanske okupacijske vlasti odvele u Zadar, 1944. prešao je na oslobođeni teritorij.
Također je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u Zagreb.
Od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac.
Iako se okušao u svim važnijim književnim vrstama, najveće je estetske domete ostvario kao pripovjedač. Njegova novelistika, okupljena u zbirkama Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1954), Tu, odmah pored nas (1956), Fratar sa zelenom bradom (1959), može se podijeliti u regionalno-verističku i psihološko-meditativnu skupinu.
U prvoj se tematizira život seoske sredine dalmatinsko-primorskoga kraja i njegova zaleđa. Prevladava tradicionalni realistički način pripovjednog oblikovanja, a predmet je pripovjedačeva interesa svakodnevica zaostale sredine, njezine otuđene egzistencije, male istine, obična stanja prikazana u novom svjetlu (Proljeće u Badrovcu, Oko, Bunarevac, Florjanović, Od jutra do mraka).
U drugu skupinu pripadaju novele esejističko-meditativnoga značaja u kojima je fabula reducirana, predmetnost zanemarena, a značenjski sloj često filozofski utemeljen. U središtu su intelektualne analize, misaone konstrukcije, hipoteze, esejistička kombinatorika (Pravda, Priča o fratru sa zelenom bradom, Solilokviji gospodina Pinka, Delta).
Desnica je napisao dva romana: Zimsko ljetovanje (1950) i Proljeća Ivana Galeba (1957).
U Proljećima Ivana Galeba prikazan je doživljajni i spoznajni svijet umjetnika. U tipološkom smislu riječ je o romanu eseju u kojem je, umjesto na vanjskoj događajnosti, naglasak na iskušenjima duha, razmišljanjima, intimnoj radoznalosti.
Kategorije tradicionalnog pripovijedanja (epski okvir, linearna naracija, vremenska sukcesija) gube na važnosti, a njihovo mjesto zauzimaju moderni oblikovni postupci: esejizam, metatekstualna tumačenja vlastitih postupaka, igra slobodnih asocijacija. Djelo je dosljedno građeno proustovskom digresivnom tehnikom jer sjećanja, dojmovi i razmišljanja glavnog lika tvore zasebne, razmjerno samostalne cjeline.
U roman su vješto ugrađene i prije objavljene novele, pjesme i odlomci iz eseja. Tim se djelom Desnica uvrstio u red najvažnijih sudionika u procesu intelektualizacije hrvatske proze i konstituiranja modernoga monološko-asocijativnoga i esejističkog romana.
Pisao je i pjesme pretežito misaonoga značaja u kojima, uglavnom u slobodnom stihu, razmatra životna pitanja ili raščlanjuje neki misaoni problem (Slijepac na žalu, 1954). U jedinoj drami Ljestve Jakovljeve (1961) tematizira posljedice kompromiserstva, izolacionizma i neuključivanja intelektualca u odlučnim trenutcima.
Umro je u Zagrebu 4. ožujka 1967. godine, a pokopan je u crkvi Sv. Georgija, pokraj Kule Janković Stojana u Islamu Grčkom. (Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)
