Na današnji dan prije 120 godina, 20. kolovoza 1905. u Gradačcu je rođen bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, koji se često nalazi i u hrvatskim antologijama suvremene književnosti i humoristike.
Bio je prvi sin u porodici Hase Kikića, koji je porijeklom bio iz jednog posavskog sela, a radio je kao školski podvornik, i majke Munire, porijeklom iz osiromašene posjedničke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu.
Idilu u bosanskoposavskom kraju prekida Prvi svjetski rat koji jedanaestogodišnjeg Hasana pretvara u hranitelja obitelji, dok za to vrijeme njegov otac ratuje u Italiji.
Hasan postaje gonič goveda i o tom teškom životu pisat će u svojoj noveli "K. und K. Goveda". U Gradačcu je našao materijale za niz novela kao što je i "Historija be-ha čaršije". Obje ove novele su dio "Provincije u pozadini", najzapaženijeg djela Hasana Kikića.
Nastavlja školovanje na Višoj dječačkoj školi u Derventi od 1919. do 1922. Prema sjećanjima školskih drugova, Hasan Kikić je bio poznat kao dobar slikar i muzičar te je dodatna sredstva zarađivao crtajući za druge učenike.
Zbog sudjelovanja u jednom "crvenom đačkom štrajku" i sukoba s direktorom, zajedno s Ilijom Grbićem morao je napustiti Derventu, ne završivši školu.
Odlazi u Zagreb, gdje uz pomoć ujaka Đulbegovića iz Sombora završava Učiteljsku školu. Radio je kao učitelj u Bosni i Hercegovini (Zavidovićima i Rogatici) i Hrvatskoj (Gornji Sjeničak kraj Vrginmosta i Pisarovini kraj Zagreba). Završio je Pravni fakultet u Beogradu.
Prve svoje literarne radove Hasan Kikić objavljuje 1926. u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Prva objavljena pjesma bila je "Pjesma bolesne djevojke" (1926).
PJESMA BOLESNE DJEVOJKE
Majko,
već treći put cvjetaju lipe
u avliji našoj,
a mene još uvijek guši
pjesma poderanih grudi.
O kako je majko, život drag
kad trne
i grudi škripe
ko polomljene strasti.
Majko,
ne daj da noću psi laju
u avliji našoj,
jer su čudne moje noćne slutnje.
Ne daj, majko,
da kobni ćuk kriči noću
pod prozorom našim,
strah me je, majko,
umrijeću rano.
O majko, tužna majko,
strah me je, umrijeću rano.
Prva objavljena priča mu je "Kraj pušnica" (Vijenac, 1927) i već u tim prvim svojim pjesmama i pričama Hasan Kikić je odskočio od svojih suvremenika po novom načinu na koji je obrađena socijalna stvarnost društva u kojem je odrastao.
Kikić je često boravio u Zagrebu gdje se družio sa Krležom, Cesarcem, Hegedušićem (koji će napraviti ilustracije za prvo izdanje "Provincije u pozadini"), Vasom Bogdanovim i Ognjenom Pricom te nizom drugih hrvatskih književnika koji su pripadali hrvatskoj ljevici.
Sa Skenderom Kulenovićem je 1937. godine u Zagrebu pokrenuo muslimanski časopis Putokaz. Pisao je uglavnom romane, novele i pripovijetke u kojima je oslikavao je bosanske šume i mahale i ljude s bosanskih brda koje su pod režimom Kraljevine Jugoslavije mrzili i zapostavljali.
Godine 1937. sa Safetom Krupićem i Skenderom Kulenovićem pokreće u Zagrebu napredni muslimanski časopis "Putokaz".
Godine 1940. izabran za predsjednika Hrvatskog muslimanskog društva. U ovom periodu objavljuje svoja najzrelija djela kao što su "Provincija u pozadini" te romani "Ho-ruk" i "Bukve", a pod imenom Alija Korjenić 1937. godine izdaje brošuru "Šta se događa u Španiji".
VRAĆANJE
Vraćamo se,
a za nama ostaju tragovi
i utisnute stope u snijegu,
znamo:
čekaju nas rodni pragovi
i sela naša na brijegu.
Daleko oko nas
zvone široke bjeline
– mjesec je pomilovao redom
svaku našu stopu.
Vraćamo se,
a s obje strane prate nas
široki naši lugovi
i nebo od srebra
i mjesec pun
i tragovi.
Vraćamo se i znamo:
čekaju nas rodni pragovi
i sela na brijegu
u snijegu.
Iako nastavlja pisati uglavnom u hrvatskim časopisima, on se u njima i dalje obraća Bosni, posebno muslimanima intelektualcima i radnicima. Javlja se u časopisima "Putokaz", "Gajret", "Brazda" itd.
Početkom Drugoga svjetskog rata, u veljači 1942. godine, odlazi u partizane i kao komesar bataljuna tri mjeseca poslije, 6. svibnja 1942. godine, poginuo je u četničkoj zasjedi kod sela Rapta na planini Čemernici.
Postoji izvještaj o njegovoj pogibiji, a grob mu se nalazi na partizanskom groblju u selu Račići, općina Skender-Vakuf, pod brojem 57.
Kikić je fašizam definirao kao "najgori, najcrnji, najbezdušniji oblik protunarodne vladavine", koji počiva na lažima, prijevarama i lažnim obećanjima, koji "jedino i redovito i uvijek sigurno daje zatvore i ubijanja i glad".
Više o Hasanu Kikiću pročitati OVDJE
