Veliki pisac koji je Nobelovom žiriju bio 'naporan i monoton'

Na današnji dan prije 115 godina, 28. studenog 1907. u Rimu je rođen znameniti talijanski književnik i političar Alberto Moravia.

Njegovo pravo ime bilo je Alberto Pincherle, a kasnije je koristio izraz Moravia, što je na latinskom naziv za pokrajinu Moravska u Češkoj Republici.

Alberto Pincherle rođen je kao drugo od četvero djece u židovsko-katoličkoj obitelji Židova Carla, arhitekte i slikara, porijekolom iz Venecije.

Njegova majka katolkinja, Teresa Iginia (Gina) De Marsanich, je iz Ancone. Moravia je pseudonim kojeg je pisac kasnije preuzeo - prema prezimenu svoje bake po ocu.

U dobi od devet godina Alberto Moravia obolio je od tuberkuloze kostiju; između 1916. i 1925. najviše vremena provodi u lječilištima. U tim je godinama mnogo čitao, na pr. djela Giacoma Leopardija, Carla Goldonija, ili pak autore kao što su Arthur Rimbaud, Moliere, Giovanni Boccaccio, Alessandro Manzoni, William Shakespeare, Charles Dickens, Nikolaj Gogolj i Dostojevski.

Prvi roman nakon liječenja od tuberkuloze

Nakon izlaska iz lječilišta 1925. počinje pisati svoj roman Ravnodušni ljudi. Djelo, koje je postalo prvijenac, opisuje nesvakidašnji život udovice Mariagrazie, njezinog ljubavnika Lea i njezino dvoje djece koja su tek odrasla. Dvije glavne teme koje određuju sva kasnija djela - moć seksa i novca - već su prisutne ovdje.

Apatija i letargija glavnih likova određuju ton i raspoloženje knjige. Ovaj roman, objavljen 1929. godine i tiskan o vlastitom trošku Moravije, bio je jedan od prvih egzistencijalističkih romana.

Već 1927. Moravia je počeo objavljivati svoje prve priče u časopisu '900. Tridesetih godina prošlog stoljeća radio je kao inozemni dopisnik talijanskih dnevnih novina. Zbog tog rada proputovao je Poljsku, Republiku Kinu, Meksiko i Sjedinjene Američke Države.

Godine 1936. upoznao je književnicu Elsu Morante (1912–1985), s kojom se oženio 1941. godine. No, novinarski rad doveo ga je u sukob s fašističkim režimom Benita Mussolinija i Vatikanom već tridesetih godina prošlog stoljeća. To je dovelo do zabrane pisanja i gubitka posla.

Potom se povukao na Capri, gdje je živio između 1941. i 1943. godine. Tamo je nastavio s književnim radom i osvetio se režimu satirom o fašizmu: La mascherata.

Rimljanka

Njegov čuveni roman Rimljanka je objavljen 1947. Po prvi put u fokusu je život jednostavne žene iz rimskog nižeg sloja. Adrianu je kao djevojku majka prodavala drugorazrednim slikarima kao model. Međutim, ona se ne buni protiv svoje sudbine. Teme ovog romana - seks, samoubojstvo, obezvrjeđivanje - izazvale su skandal u Katoličkoj crkvi.

Djelo je katolička crkva indeksirala 1952. zbog opscenosti. Iste godine Moravia je dobio Premio Strega, važnu talijansku književnu nagradu, za svoje kratke priče.

Godine 1953. s Albertom Caroccijem utemeljio je časopis Nuovi Argomenti, za koji je Moravia - zajedno sa svojim prijateljem Pierom Paolom Pasolinijem - radio kao urednik.

Godine 1954. i 1959. Moravia je predstavio dva sveska svojih Rimskih priča. Spretni prevaranti i zloglasni nesretnici, džeparoši i lopovi, konobari, taksisti, prigradski glazbenici i filmski statisti, kućne pomoćnice, prodavačice cvijeća i povremene prostitutke izvještavaju o njihovim raznolikim avanturama.

Rezultat je mozaik rimskog života, a Moravia predstavlja nikad bezbolno umijeće preživljavanja ne kao dramu već kao komediju.

S Dosadom (La noia) je Moravia 1960. godine postigao još jedan svjetski uspjeh. U njemu je još jednom varirao temu ravnodušnosti iz svog prvog romana. Ali ovdje seksualnost više ne postoji kao komunikacija između dvoje ljudi, već je reducirana na nepovezani instinkt.

Nakon rastave od supruge Else 1962. dugo je živio sa spisateljicom Daciom Maraini.

Brak sa 47 godina mlađom djevojkom

Njegov brak s 47 godina mlađom Španjolkom Carmen Llera 1986. izazvao je veliku pometnju. Sada je ponovno mogao putovati svijetom, ali Rim mu je postao dom i najjača inspiracija. Osim snažnih ženskih likova, talijanska prijestolnica trebala je oblikovati atmosferu njegovih romana.

Ali čak i u demokratskoj Italiji Moravia je uvijek bio problem. Posebno ga je Vatikan, koji je nastavio indeksirati njegove knjige, odbacio zbog njegovih detaljnih seksualnih opisa.

Moravijin politički interes, koji ga je pratio do kraja i motivirao na brojnim putovanjima, dokumentiran je i njegovim izborom za člana PCI (Talijanske komunističke partije) u Europskom parlamentu od 1984. do 1989. godine.

Moravia je umro od zatajenja srca 26. rujna 1990. u svom rimskom stanu na obalama Tibera.

Zapaženi filmovi po njegovim djelima

Moraviine romane i kratke priče rano su adaptirali talijanski redatelji, uključujući Luigija Zampu (Put bez radosti), Vittoria De Sicu (A ipak žive) i Bernarda Bertoluccija (Velika pogreška).

U Francuskoj je igrani film Prezir (Le mépris) postao klasik snimljen s Michelom Piccolijem i Brigitte Bardot u režiji Jean-Luca Godarda (1963.). Jedna od glavnih lokacija ovog filma je istaknuta Villa Malaparte na Capriju, koju je talijanski arhitekt Adalberto Libera sagradio za pisca Curzia Malapartea 1940. godine.

Moravijina poznata djela su: Ravnodušni ljudi, Maskarada, Neposluh, Rimljanka, Bračna ljubav, Čovjek koji gleda, Prezir, Dosada, Ćoćara, Raj i druga.

Zanimljiv je i odnos Nobelovog žirija prema Moraviji 1961. godine, kada je laureat bio Ivo Andrić. Moravia je žiriju bio 'naporan i monoton'!?

Uz Andrića su tada kandidati bili i Lawrence Durrell, Alberto Moravia, Robert Frost, Graham Greene, E.M. Forster i J.R.R. Tolkien, sve značajna i velika književna imena.