Tražio je da se svi njegovi rukopisi nakon smrti spale

Slavni književnik Franz Kafka preminuo je na današni dan, 3. lipnja 1924. godine bečkom sanatoriju Kierling.

Umro je od tuberkuloze, prethodno naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa - posljednja volja koju ovaj, na sreću, nije ispunio.

Brod je posmrtno izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže obitelji (sestre, očeva i majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova.

Rođen u Pragu (3. srpnja 1883.), u doba Austro-Ugarske monarhije, Kafka potječe iz imućne židovske obitelji u kojoj je dominirao radišni, no često tiranski i samovoljni otac.

Kafka je studirao pravo i radio neko vrijeme kao činovnik - no većim je dijelom Kafka proveo život materijalno opskrbljen očevim bogatstvom. Nemoć pred nadmoćnom očinskom figurom (društvom) iskazao je u Pismu ocu (Brief an den Vater, 1919).

Od 1908. do prijevremene mirovine 1922. zbog tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim birokratskim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu.

Radi liječenja putovao je po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj.

Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (Maxa Broda, Oskara Bauma, Egona Erwina Kischa, Franza Werfela), Kafka je za života rijetko objavljivao.

Nakon Kafkine smrti njegov je prijatelj Max Brod većinu rukopisa priredio i objavio čime počinje složena povijest izdavanja Kafkinih djela: mnogobrojni zahvati priređivača u njegove tekstove iz ostavštine danas se kritički revidiraju.

Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje (Betrachtung, 1913), Preobrazba (Die Verwandlung, 1915), Osuda (Das Urteil, 1916), U kaznenoj koloniji (In der Strafkolonie, 1919), Seoski liječnik (Ein Landarzt, 1919), Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerkünstler, 1924), u kojima do izražaja dolaze njegove vodeće teme iskustva izolacije i neuspjeha te jednako protežni motivi preobrazbe i životinjskih metafora.

Najznačajniji dio Kafkina opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces (Der Prozeß, 1914–15., objavljen 1925), Dvorac (Das Schloß, 1922., objavljen 1926), Amerika (prvotni naslov Der Verschollene – Čovjek kojemu se zameo trag, 1912–14., objavljen 1927), u kojima oslikava položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima.

Daleko od obrazaca klasičnoga realističkog romana, stvarnost je vođena logikom mučnoga sna, a likovi su reducirani na zagonetne simbole. Među najpoznatijima su trgovački putnik što se budi kao kukac (Preobrazba), ili nedužni građanin koji biva pozvan pred nepoznati sud (Proces).

Najzačudnija iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost podcrtava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim pojedinostima. Zato njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumne odgonetke u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju.

Niz arhetipskih situacija (zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama) upućuje na egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegova djela.

Književna povijest smješta ga u blizinu njemačkog ekspresionizma i tradicije groteske, a egzistencijalna ugroženost njegova svijeta, koja potječe od Edgara Allana Poea, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga i psihoanalize, uz filozofiju Sørena Kierkegaarda.

Dnevnici (Tagebücher, 1937., 1951) i Pisma (Briefe, 1937., 1958) daju uvid u Kafkin svjetonazor i specifičnu religioznost, dok autobiografske elemente i sliku otežane komunikacije s vanjskim svijetom pružaju i Pisma Mileni (Briefe an Milena, 1952).