Tko je bio Stanko Vraz, slavni hrvatsko-slovenski autor ljubavnih pjesama?

Na današnji dan prije 175 godina, 20. svibnja 1851. (ponegdje se spominje i 24. svibnja) umro je Stanko Vraz, hrvatski književnik slovenskog podrijetla.

Rođeno ime bilo mu je Jakob Frass, a po svojoj je godini rođenja (1810.) bio vršnjak Frederica Chopina i Roberta Schumanna. Ljudevit Gaj bio je oko godinu dana stariji od Vraza, dok su Fran Kurelac, Dimitrije Demeter i Josip Šokčević bili otprilike godinu dana mlađi.

Vraz je rođen 30. lipnja 1810. u slovenskom mjestu Cerovcu (nedaleko od Ormoža i Ljutomera), a 1838. godine trajno se nastanio u Zagrebu i postao je profesionalnim književnikom, pišući na hrvatskom jeziku.

Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Ljudevita Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao "Ilir iz Štajera".

Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović.

Otkud modre oči?

Mlađe b'jaše srce mi i glava,
 Ljubih djevu: kan u kćeri juga
 Crne oči, crna kosa duga...
 (Nje raskršen kip već krije trava)

Tvoje su oči modre, kosa plava,
 Kanda rajskim anđelom si druga,
 al obraza tvog je svaka pruga,
 Kanda duša davno ih poznava.

Da! ja slutim, te već od vjekova
 Duše su nam sestre si i braća:
 Što smrt razbi, bog stvori iznova.

Ko čist anđeo s rajske mi se uze
 Sad Nje duša u Tvom kipu vraća,
 Da ju ljubim opeta bez suze.

Osobito je zapamćen ostao po ljubavnom kanconijeru Đulabije, koji je posvetio Ljubici Cantily, nećakinji Ljudevita Gaja. Vrazova ljubav prema Ljubici, koja je živjela u Samoboru, jedan je od najzanimljivijih fenomena iz samoborske povijesti i tradicije.

U Đulabijama se prepoznaju utjecaji njemačke romantičarske lirike i mnogobrojne klasične reminiscencije, no njihovim se najvažnijim uzorom smatra poezija Jána Kollára (Kći slave, 1824), od kojega je Vraz preuzeo središnji motiv povezivanja ljubavi prema ženi i domovini te ideju sveslavenstva, zagovornikom koje je ostao sve do smrti.

Impresivan je podatak da je Vraz prevodio djela s čak desetak stranih jezika (poljskoga, slovenskoga, engleskoga, češkoga, ruskoga, njemačkoga, latinskoga, grčkoga, španjolskoga francuskoga i talijanskoga).

Godine 1842. s Dragurinom Rakovcem i Ljudevitom Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.

Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839).

Nada varalica

Razvedrilo nebo mrko lice,
Jugovinom kopni snijeg gorice,
Ispod njegva skuta proniknula
Vesne prva kita - ljubičice.

Otkovani potok u dol skače,
Ko nestašne vičuć djevojčice.
U dubravi pjeva žutovoljka,
Po livadah rane pastjerice.

Razbludno i meni igra srce,
Udaraju suze na zjenice,
Mislima si gradim zlatne kule,
U koje nada meće dvije dušice.
Stanko, Stanko! Kad će jednom tebi
Nestat nade, vječne varalice?

U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835), a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno).

Posljednja zbirka poezije, Gusle i tambura (1845), sastoji se od četiriju ciklusa, elegično intoniranih Prvo lišće te Cvijeće i voće, zbirke prepjeva i parafraza europskih romantičara Iza mora te Povjestica, kao i satiričnoga dodatka Istina i šala, potpisanoga pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca.

Napisao je i zbirku od 47 soneta Sanak i istina, posvećenu Hildegardi Karvančićevoj, djelomice tiskanu u Danici (1845) i almanahu Iskra (1846). Spjevan po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, taj kanconijer uz Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta.

Nažalost, Vraz je preminuo u dobi od samo 40 godina, već 1851. godine (svega tri godine nakon ukidanja feudalizma u Hrvatskoj). Smrt ga je zatekla u Zagrebu, u kući koja se nalazi u Opatičkoj ulici na broju 18 (u istoj je zgradi bila znamenita preporodna dvorana).

Uz Petra Preradovića i Ivana Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.

OPŠIRNIJE