Prije 135 godina umro je Ivan Mažuranić, hrvatski ban i književnik
Na današnji dan prije 135 godina, 4. kolovoza 1890. umro je Ivan Mažuranić, književnik i nekadašnji hrvatski ban. Preminuo je u Zagrebu u dobi od 75 godina.
Zanimljivo je da je Mažuranić umro samo sedam dana prije svog 76. rođendana, koji je padao 11. kolovoza.
Mažuranić je rođen u Novom Vinodolskom, a studij filozofije, započet u Zagrebu, završio je u madžarskom Szombathelyu 1835., dok je pravo završio na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu 1837.
Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu, gdje je napisao najznačajnija književna i publicistička djela. Od 1850. u Beču je obnašao najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.
Zaslužan je za osnivanje Stola sedmorice 1862. Bio je djelatan u radu Hrvatskoga sabora 1861. Na položaju hrvatskog bana bio je Ivan Mažuranić od 1873. do 1880. godine, a nakon odlaska s te pozicije poživio je još oko deset godina.
Kao ban 1873–80. potaknuo je živu reformsku djelatnost kojom su u Hrvatsku uvedeni mnogobrojni moderni instituti, uglavnom preuzeti iz austrijskog zakonodavstva. Tada su uvedeni odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak.
Mažuranić je bio vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Prve stihove, u Kačićevu duhu, napisao je kao gimnazijalac (Vinodolski dolče, da si zdravo!).
Godine 1835. čakavac Mažuranić pozdravio je na štokavskome izlaženje Danice pjesmom Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a početkom 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu stihom Gundulićeva Osmana.
Kao uglednu pjesniku Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (XIV. i XV. pjevanje), što je on i učinio, a kritika je njegov dopjev proglasila "kongenijalnim"
Glavno je Mažuranićevo književno djelo Smrt Smail-age Čengića, koje je objavio 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smrt Čengić-age.
Građeno je od 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojima su prikazana zlodjela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo spremanje na osvetu (Noćnik), sakupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegova smrt (Harač), te silnikov udes nakon smrti (Kob).
Silništvo Smail-age osnovica je skromne fabule cijeloga spjeva, a središnje je mjesto u govoru što ga u Četi starac-svećenik drži junacima s ključnim motivom domovine kao mjesta gdje su živjeli predci i slobode kao jedinoga oblika sretnoga života.
Ostvarivši kontinuitet istodobno i s nacionalnom književnom tradicijom i s europskom suvremenošću, Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, prvo klasično djelo obnovljene i otad jedinstvene hrvatske književnosti, te još uvijek jedno od najprevođenijih.
U Mažuranićevoj obitelji bilo je mnogo povijesno značajnih osoba. Njegov brat Matija Mažuranić bio je književnik i putopisac. Drugi brat – Antun Mažuranić – bio je jezikoslovac, gramatičar i leksikograf.
Zanimljivo je da se Ivan Mažuranić oženio sestrom uglednog književnika Dimitrije Demetra, Aleksandrom, s kojom je imao djecu. Njihov sin Vladimir Mažuranić bio je pravnik, leksikograf i akademik.
Vladimirova kći (banova unuka) bila je spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić, uz djeda vjerojatno najpoznatija pripadnica obitelji Mažuranić.
