Stvarao je čarobni svijet snova i davao mu stravičnu realnost tragedije
Na današnji dan prije 175 godina, 7. listopada 1849. u Baltimoreu je umro znameniti pjesnik Edgar Allan Poe.
Rođen je 19. siječnja 1809. godine u Bosotonu kao dijete siromašnih putujućih glumaca, roditelje je izgubio s dvije godine. Odrastao je kao posvojenik trgovca Johna Allana u Richmondu, na jugu SAD-a.
brazovanje je započeo (1815) u Engleskoj, u jednom koledžu kraj Londona, nastavio (1820) u Richmondu; napustio je Virginijsko sveučilište, a s vojne akademije West Point bio je isključen (1830) zbog lošeg ponašanja.
Nastanio se (1831) u Baltimoreu i započeo književno-publicistički rad: pisao je recenzije, kritike, eseje, pjesme i pripovijetke, uređivao i izdavao časopise, držao predavanja.
Prvu zbirku pjesama Tamerlane i druge pjesme (Tamerlane and Other Poems, 1827) objavio je o vlastitom trošku.
Annabel Lee
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
– U carstvu kraj mora to bi –
Al’ više neg’ ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee –
I zbog toga nebeski krilati anđeli
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
– U carstvu kraj mora to bi –
Vjetar se spusti iz oblaka noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba
– Ni upola sretni k'o mi –
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o
I sledio Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg’ mi –
I mudriji mnogo neg’ mi –
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage, drage – života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Uvijek više gladan nego sit, povremeno je zapadao u teška depresivna stanja te tražio spas u alkoholu i narkoticima. U takvim se prilikama rodila misao (što ju je izrazio u glasovitoj raspravi Pjesničko načelo – The Poetic Principle, objavljenoj posmrtno, 1850) da je poezija "ritmičko stvaranje ljepote", koje je samo sebi svrhom.
Takvo je shvaćanje ostvario u lirskim pjesmama i zbirkama (Heleni – To Helen, 1831; Grad u moru – The City in the Sea, 1831; Gavran i druge pjesme – The Raven and Other Poems, 1845; Annabel Lee, 1849., i drugo) i u pripovijestima koje su često građene na efektima groze, napetosti i osjetilnih senzacija (Groteskne pripovijesti i arabeske – Tales of the Grotesque and Arabesque, 1840; Pripovijesti – Tales, 1845., i drugo).
U Poeovim djelima, uz halucinantnu razigranost mašte, ima i hladne, osobito cerebralne proračunatosti (tzv. tales of ratiocination), u pričama novoga tipa kojih je on tvorac, a koje su u cijelosti sazdane na logičkim operacijama. Taj je književni postupak postao popularan u formi detektivskih romana.
