"Sanjao sam granicu, tešku da se prijeđe, a prešao sam mnoge..."

Poljski književnik, nobelovac Czesław Miłosz, rođen je na današnji dan, 30. lipnja 1911. godine u Litvi, gdje je pohađao privatne škole, a kasnije gimnaziju u Vilniusu. Studirao je polonistiku i pravo. Potječe iz plemićke obitelji.

Osnivač je pjesničke skupine Żagary i pokretač istoimenoga časopisa (1930). Za boravaka u Parizu (1931., 1934–35) upoznao je dalekog rođaka, pjesnika Oscara Vladislasa de Lubicz Milosza, što je odsudno utjecalo na njegovu intelektualnu biografiju.

Od 1937. boravio u Varšavi; tijekom II. svjetskoga rata aktivan u kulturnom životu poljskoga pokreta otpora. Od 1945. u Krakovu; poljski diplomat u New Yorku i Washingtonu, od 1949. u Parizu.

Nakon što se 1951. odbio vratiti u Poljsku, predavao (od 1960) poljsku i slavenske književnosti u SAD-u na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju i na Harvardovu sveučilištu.

Dobitnik je mnogih svjetskih književnih nagrada te Nobelove nagrade za književnost (1980). Od početka 1990-ih živio je naizmjence u Poljskoj i SAD-u.

Dobrota

Nakupila se u njemu osjetljivost tako velika da je
na prizor
ranjenoga vrapca spreman bio briznuti u plač.
Ispod besprijekornih manira kozmopolite krio je
svoje suosjećanje sa svime što živi.
Možda su to prepoznavali neki ljudi, ali sigurno su
na nama nedostupan način znale ptičice,
što su mu slijetale na glavu i ramena kad bi zastao
u aleji u parku, i jele mu iz ruke.
Kao da je na tren prestao važiti zakon nalažući
manjemu da se čuva većega
kako ne bi bio požderan.
Kao da se obrnulo vrijeme i opet zasvijetlile
staze rajskoga vrta.
Teško mi je bilo razumjeti toga čovjeka
jer je iz onoga što je govorio probijalo znanje o
strahotama svijeta,
koje je jednom davno primio i utrobom iskusio.
Pitao sam se onda kako je uspio ukrotiti
u sebi pobunu i odvažiti se na krotku ljubav.
Valjda tako što je postojeći svijet, premda opak,
proglasio boljim od nepostojećeg.
A i vjerovao je u neokaljanu ljepotu zemlje
prije Adamova pada.
Čija je slobodna volja navela smrt na ljude i životinje.
Ali to već bijaše nešto što moj razum nije mogao
prihvatiti

Od debitantske zbirke Poema o ukočenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym, 1933) i zbirke Tri zime (Trzy zimy, 1936) njegovu su poeziju obilježili formalna uravnoteženost, čežnja za arkadijom i katastrofizam.

Nakon potajice tiskanih zbirki Pjesme (Wiersze, 1940) i Svijet (naivne poeme) (Świat /poema naiwne/, 1943), objavio je zbirku Spas (Ocalenie, 1945), u kojoj je iznio viziju poezije-spasiteljice: obrana života pravo je i obveza umjetnosti.

Poeme Moralni traktat (Traktat moralny, 1947) i Zdravica (Toast, 1949) znak su distanciranja od intelektualnog i moralnog obzora socijalističke Poljske. U emigraciji je napisao Zasužnjeni um (Zarobljeni um također)(Zniewolony umysł, 1953), esejističku anatomiju staljinizma; o genezi suvremene Poljske govori roman Osvajanje vlasti (Zdobycie władzy, 1955); o suvremenom pjesništvu Pjesnički traktat (Traktat poetycki, 1955).

Posvetivši se intelektualnoj i biografijskoj introspekciji objavio je roman U dolini rijeke Isse (Dolina Issy, 1955) te knjige eseja Rodbinska Europa (Rodzinna Europa, 1959), Čovjek među škorpionima (Człowiek wśród skorpionów, 1962), Snoviđenja nad zaljevom San Francisco (Widzenia nad zatoką San Francisco, 1969), Zemlja Ulro (Ziemia Ulro, 1977), Vrt znanosti (Ogród nauk, 1979), Metafizička stanka (Metafizyczna pauza, 1989), Godina lovca (Rok myśliwego, 1990), Psić krajputaš (Piesek przydrożny, 1997).

Tako malo

Tako malo kazah.
Kratki dani
 
Kratki dani,
Kratke noći,
Kratke godine.
 
Tako malo kazah,
Nisam stigao.
 
Srce mi se umorilo
Ushitom,
Očajem,
Gorljivošću,
Nadom.
 
Čeljust Levijatana
Zatvarala se na meni.
 
Nag ležah na obalama
Bezljudnih otoka.
 
Povukao me u ponor sa sobom
Bijeli kit svijeta.
 
I sada ne znam
Što je bilo zbiljsko.

Postupno se i njegova poezija sve više okreće metafizičkim pitanjima: Dnevno svjetlo (Światło dzienne, 1953), Kralj Popiel i druge pjesme (Król Popiel i inne wiersze, 1962), Začarani Gucio (Gucio zaczarowany, 1965), Gdje sunce izlazi i kuda zalazi (Gdzie wschodzi słońce i kędy zapada, 1974), Svjedočanstvo poezije (Świadectwo poezji, 1983), Udaljene okolice (Dalsze okolice, 1991).

Moralist i humanist, klasicist odgojen na tradiciji europske mistike (E. Swedenborg, W. Blake, F. M. Dostojevski) te poljske (A. Mickiewicz) i engleske (T. S. Eliot) poezije, ironičan komentator kontroverznih fenomena suvremenosti, bio je jedan od vodećih autoriteta poljske i europske književnosti druge polovice XX. stoljeća.

Autor je i kanonskoga priručnika Povijest poljske književnosti (The History of Polish Literature, 1969). Prevodio Eliota, J. Miltona, W. Shakespearea i W. B. Yeatsa te mnogobrojne biblijske spise.

Miłosz je umro 4. kolovoza 2004. godine u Krakovu. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Izjava

Gospode Bože, volio sam džem od jagoda
I tamnu slast ženskog tijela
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
Mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih
S pravom bilo odabrano, vjerodostojnih.
A tko da meni povjeruje? Jer vidješe
Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše
I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin.
S manama i njih svjestan. Žudan veličine,
Vješt da je opazim pa ma gdje bila,
Pa ipak, premda ne baš oštra vida,
znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja:
Vašar kratkih nada, zborište oholica,
Nadmetanje grbavaca, književnost.