Wisława Szymborska - Pjesnikinja o čijem se životu ne zna puno

Poljska pjesnikinja, nobelovka Wisława Szymborska, preminula je na današnji dan, 1. veljače 2012. godine u Krakovu.

Rođena je 2. srpnja 1923. godine u gradu Kórniku, jugoistočno od grada Poznanja, na zapadu Poljske.

Punim imenom Maria Wisława Anna Szymborska, velika pjesnikinja 1931. godine seli u Krakov, gdje je živjela do kraja života. Svoju prvu pjesmu "Szukam słowa" (Tražim riječi) Szymborska objavljuje 1945. u dnevnim novinama Dziennik Polski. Studirala je polonistiku i sociologiju od 1945. do 1948. godine.

Prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine, a potom slijede zbirke Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954.), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957.), Sol (Sol, 1962.), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967.) i druge.

Ne zna se puno o njezinu životu, jer smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima.

U snu
slikam kao Vermeer van Delft.
Razgovaram tečno grčki
i ne samo sa živima.
Vozim auto
koji me sluša.
Sposobna sam,
pišem velike poeme.
(…) Raduje me da se prije smrti
stignem uvijek probuditi.
Odmah po izbijanju rata
okrećem se na bolji bok.

Wisława Szymborska, Pohvala snova     

Objavila samo 350 pjesama

Za sobom je ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? - "Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće", davno je odgovorila Szymborska.

Zajedno s Adamom Zagajewskim i Czeslawom Miloszem, smatra se jednom od najznačajnijih poljskih pjesnikinja, a 1996. joj je uručena i Nobelova nagrada za književnost.

Szymborska je takvu odluku nazvala štokholmskom tragedijom jer je nakon dodjele uslijedila višemjesečna poplava zahtjeva za intervjue usmjerenih prema ovoj samozatajnoj i introvertiranoj umjetnici.

Nije htjela objašnjavati svoju poeziju jer je smatrala da ekspresivnost njezinih pjesama različito utječe na pojedince. Ipak, vidljivo je da je u središtu njezine poezije čovjek.

"Dihotomija muško/žensko naizgled ne prevladava nad ostalim sadržajima, a feministička značenja su vidljiva više u neodvojivosti autorice i teksta, dakle u činjenici da pjesme piše uspješna žena, pjesnikinja, u dominantno muškom zanimanju. S tim je povezana i važnost ženskog pjesničkog glasa. Ljudsko biće kao homo sapiens uvijek je glavna tema Szymborskinih pjesama.

Čovjekova individualnost često ispliva na površinu, a u poetskoj se srži nalaze svima zajedničke preokupacije: ostavljenost-povezanost, život-smrt, sreća-tuga, rat-mir, prolaznost života-stremljenje zvijezdama. Ako su u njezinom pjesništvu vidljive ikakve podjele i dvojbe, onda su to one koje se zbivaju svakodnevno, ne na ulicama, već unutar svakog čovjeka", zapisala je o njezinoj poeziji Ivana Poljičanin. 

Originalnost određena specifičnom pozicijom glasa

Grażyna Borkowska primjećuje što je ova poezija donijela feminizmu – potvrdu pozicije žene u vremenu i mjestu dok je Szymborska djelovala.

"Originalnost poezije Wisławe Szymborske određena je specifičnom pozicijom glasa koji govori. Oduševljava i začuđuje to što uvijek dolazi iz neočekivanih mjesta: iz kuta sobe, iza kulisa, iz muzejske vitrine, gradskih žljebova, iz snova i dubokih voda. Njezina je poezija skromni sjaj na marginama sjajne knjige o svijetu, šesti čin drame, druga strana slike", navodi Borkowska.

Drugim riječima, pjesničko ja u njezinim pjesmama uvijek promatra sa strane te stoji u prostorima marginaliziranim od strane patrijarhata, onima koji se tradicionalno smatraju ženskim prostorima, kako piše Bożena Karwowska u svom eseju "Female Perspective in Szymborska’s Poetry: An Attempt at a Post-feminist Reflection."

Pisma umrlih

Čitamo pisma umrlih, kao bespomoćni bogovi,
ali ipak bogovi, jer znamo kasnije datume.
Znamo koji novac nije bio vraćen.
Za koga su se brzo poudavale udovice.
Siroti umrli, zasljepljeni umrli,
nasamarivani, nesmotreni, nespretno brižni.
Vidimo grimase i znakove davane iza njihovih leđa.
Lovimo uhom šuštanje cijepanih testamenata.
Sjede pred nama smešni kao na zemičkama s maslacem,
ili se bacaju u potjeru za šeširima otpuhanim sa glava.
Njihov loš ukus. Napoleon, para i elektricitet,
njihove ubistvene kure za izlječive bolesti,
nemudra apokalipsa prema svetom Ivanu,
lažni raj na zemlji prema teoriji Žana Žaka...
Šutke posmatramo njihove pijune na šahovskoj tabli,
tri polja dalje pomjerene.
Sve što su predvidjeli ispalo sasvim drugačije,
ili malo drugačije, ili i potpuno drugačije.
Oni najrevnosniji gledaju nam s povjerenjem u oči,
jer su izračunali da će u njima ugledati savršenstvo.

Wisława Szymborska, Pisma umrlih 

Nije voljela patos i teške riječi

Osim što se u većinu njezinih pjesama ljubav uvukla kao lajtmotiv, vrijednost imaju i njezine pjesme inspirirane ratom i zlom. Ironijom, paradoksom, humorom ili dijaloškom formom formira upečatljive pjesničke slike, a očito je da zlu uvijek sudi direktno, bez velikog patosa.

"Kada pišem, uvijek imam osjećaj da netko stoji iza mene i pravi grimase. Zbog toga sam fokusirana na ono što pišem i pokušavam izbjegavati teške riječi", kazala je jednom slavna pjesnikinja.

Iako je čovjek u središtu Szymborskinog rada, Justyna Kostkowska kroz suvremenu ekofeminističku misao objašnjava neke njezine pjesme. Životinje i priroda zajedno s čovjekom tvore cjelinu i postoji filozofska misao multicentrizma u tim pjesmama gdje nijedna vrsta ne dominira.

Neki elemeni Szymborskine poezije snažna su politička poruka u obranu planeta Zemlje i svih bića koja ga nastanjuju, tvrdi Kostowska. Svijet njezinih pjesama očito je veći od onoga u kojemu živimo.

Szymborskina je poezija bila inspiracija različitim pjesnicima, glazbenicima i filmašima, od kojih je najznačajniji trag vidljiv u radu poljskog redatelja Krzysztofa Kieślowskog. Njegov film Tri boje: Crveno (Trois Couleurs: Rouge) iz 1994. inspiriran je Szymborskinom pjesmom Ljubav na prvi pogled. 

Ljubav na prvi pogled

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala,
Pa što ako nečitkih.

Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva?
Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

Pjesma je preuzeta iz knjige:

Wislawa Szymborska: Radost pisanja, pjesme u izboru, prijevodu i s pogovorom Zdravka Malića, Zagreb: Nova stvarnost, 1997.