"Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod"
Književnik Zija Dizdarević (Zijah, po ljubuški Zijo) rođen je na današnji dan prije 105 godina, 18. veljače 1916. godine u Vitini kod Ljubuškoga.
Nekoliko godina po rođenju s obitelji se seli u Fojnicu gdje provodi djetinjstvo.
Nakon završene osnovne škole u Fojnici, upisao se 1926. godine na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koju završava 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936.
Kao srednjoškolac bio je istaknuti aktivist u društvu, učestvujući u đačkim štrajkovima, a taj buntovni karakter mu donosi nenaklonost režima i čestu prismotru policije.
U tom periodu objavljuje i prve literarne radove: Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka (1935.) što upućuje na njegov književni dar. U pripovijetkama opisao život u bosanskoj kasabi uoči II. svjetskog rata.
Zbog antirežimske političke aktivnosti ne uspijeva pronaći posao učitelja, te se 1937. godine upisuje na studij pedagogije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Tijekom studiranja izdržava se od pisanja i pružanja privatne nastave. U tom periodu objavljuje pripovjetke i radove u Putokazu, Pregledu i Politici, a sudjeluje i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.
Iz studentskih dana ga vezalo čvrsto prijateljstvo s bosanskohercegovačkim književnikom Brankom Ćopićem, koji je jedno od svojih najboljih djela Bašta šljezove boje posvetio upravo Ziji Dizdareviću.
Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, privođen je i zatvaran u zloglasnom zatvoru Glavnjača.
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhićen je u Sarajevu, netom prije odlaska u partizane, odveden u ustaški koncentracijski logor Jasenovac, gdje je ubrzo i ubijen.
Posmrtno su mu objavljene knjige Pripovjetke (1948.), Prosanjane jeseni (1959.) i Sabrana djela (1968.).
U Fojnici je je njemu u čast ustanovljena književna nagrada za kratku priču. Dodjela nagrade najuspješnijim autorima priređuje se svake godine na "Zijinim susretima".
* "Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život." (Majka)
* "Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala ili nije mogla." (Majka)
