Anđelko Vuletić - jedan od najznačajnijih bh. pisaca modernoga doba

Anđelko Vuletić, hrvatski i bosanskohercegovački književnik rođen je u Trebimlji kraj Ravnog na današnji dan, 6. veljače 1933. godine.

Studirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zbog "antisocijalističke djelatnosti" izbačen je s fakulteta, otišao u Skoplje i Beograd, gdje je 1958. završio studij.

Radio je kao nastavnik u Modriči, u Sarajevu na Radničkom univerzitetu "Đuro Đaković" i kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Od 1993. živio je u Zagrebu.

U romanu Gorko sunce (1956) bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno-plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju. Provokativan sadržaj obradio je u romanu Drvo s paklenih vrata (1963), tematizirajući izopačenost ljudske naravi sposobne okrutno zlostavljati najbliže članove svoje obitelji.

Poetičku promjenu donosi autobiografski roman Deveto čudo na istoku (1966), koji je osuvremenjena inačica antičkog mita o Edipu.

I romani Dan hapšenja Vile Vukas (1980) i Jadi mladog karijeriste (1984) bave se simbolikom i mitskim ozračjem bosanskohercegovačkog okruženja.

Tematski je po strani u Vuletićevu opusu roman Čudotvorna biljka doktora Engela (1989), radnja kojega se zbiva prvih dana Kraljevine SHS, a zamišljen je kao fiktivna autobiografija liječnika opsjednutog izumom lijeka protiv mržnje i zla u ljudima; Klesar Tadija Tegoba (1973) roman je za djecu.

Alegorijski roman Dva hrama, dvije razvaline (1994), priređen za tisak još 1969., bavi se kritikom komunističkog sustava; roman Nadglednica djevojaka iz Moskve (2003) smješten je u Sarajevo u vrijeme jugoslavenske komunističke represije; Plamen i slamka (2006) prati intimnu dramu glavnog lika, evocirajući doba velikih ideologija i revolucija; Poraz osvetnika (2009), radnja kojega se zbiva u doba opsade Sarajeva 1990-ih, problematizira odnos žrtve i mučitelja, a Pismo čitatelju (2013) refleksivni je roman o suočavanju sa smrtnošću.

Pjesništvo mu je često psalmički intonirano, istodobno nadrealistički sklono kalamburima i jezičnim igrama, a teme i motivi kojima je zaokupljen slični su onima iz proznog izričaja: rodni zavičaj, politička i mentalna slika Balkana, rat, ideologija, egzistencija (Gramatika ili progonstvo, 1961; Jedina nada, 1962; Sedam vječnih pitanja, 1965; Zmije odlaze s onu stranu svijeta, 1967; Kraljica puteva, 1968; Kad budem velik kao mrav, 1977; Čempresi u zavičaju, 1980; Križaljka za čitanje sudbine, 1985; Pčela i metak, 1995; Tajna večera, 1997; Čitači vremena, 2001; Svemirsko ogledalo, 2002; Vražja igračka, 2008; Konci i konopci, 2011).

Pisao je i pripovijetke (Strijeljanje ustaše Broza, 1998) i drame (Andrija Hebrang; Miljenik partije Buharin).

Djela su mu prevođena, među ostalima, na francuski, nizozemski, finski, njemački, poljski, ruski i talijanski jezik.

Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1965. godine za zbirku pjesama Sedam vječnih pitanja i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Vuletić je umro u Zagrebu 21. listopada 2021. godine. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

(Vrlo zanimljiv osvrt na Vuletićevi život i djelo napisao je književnik Miljenko Jergović - pročitati OVDJE)