Italo Calvino, autor kultnog romana "Ako jedne zimske noći neki putnik"
Na današnji dan prije 100 godina, 15. listopada 1923. u Santiagu de las Vegasu, Kuba, rođen je Italo Calvino, jedan od najistaknutijih talijanskih pisaca druge polovice XX. stoljeća.
Njegov roman Ako jedne zimske noći neki putnik pripada vrhuncima postmodernističke književnosti.
Iz Kube, gdje su mu radili roditelji, doselio se 1925. u zavičajnu Liguriju u kojoj je proveo djetinjstvo i mladost.
U siječnju 1944. pridružio se partizanima, a sljedeće se godine učlanio u Talijansku komunističku stranku (napustio ju je 1957. zbog sovjetske intervencije u Madžarskoj).
Nakon rata, diplomiravši književnost u Torinu 1947., zaposlio se u uredu za odnose s javnošću nakladničke kuće Einaudi u kojoj je poslije postao urednik. U tom je razdoblju bio i urednik kulturne rubrike u torinskom izdanju komunističkoga dnevnog lista Unità 1948–49. te se družio s Cesareom Paveseom i Elijom Vittorinijem.
Pošto je prve kratke priče tiskao 1945. u Vittorinijevu časopisu Il Politecnico, romanom Staza do paukovih gnijezda (Il sentiero dei nidi di ragno, 1947), nadahnutim ratnim iskustvom, najavio je autonoman poetički razvoj iz kojega je izrastao heterogen opus što se, u neprestanom suodnosu s književnom tradicijom, opire strogim žanrovskim definicijama.
Neorealistička faza
Prvu, uvjetno neorealističku fazu, u kojoj elementi bajkovitoga ravnopravno supostoje s realističkim postupcima, zaokružio je zbirkom pripovijedaka Posljednji dolazi gavran (Ultimo viene il corvo, 1949), iako se suvremenom društveno-kritičkom kontekstu vraćao u sve naglašenije alegorijskim i groteskno stiliziranim pripovijetkama Argentinski mrav (La formica argentina, 1952), Građevinska špekulacija (La speculazione edilizia, 1957), Oblak smoga (La nuvola di smog, 1958), kao i drugima okupljenima u zbirci Priče (I racconti, 1958).
Činio je to i u kratkome romanu Dan jednog člana izborne komisije (La giornata di uno scrutatore, 1963), te u vrlo čitanoj zbirci novela Marcovaldo ili godišnja doba u gradu (Marcovaldo ovvero Le stagioni in città, 1963), s temom otuđenja neprilagođenog protagonista.
Od 1959. s Vittorinijem je suuređivao književni časopis Il Menabò, u kojem je objavio autopoetičke eseje More objektivnosti (Il mare dellʼoggettività, 1960), Izazov labirintu (La sfida al labirinto, 1962) i Antiteza radničke klase (Lʼantitesi operaia, 1964), a nakon Vittorinijeve smrti 1966. sam je 1967. uredio još jedan, posljednji broj, posvećen Vittoriniju.
Opću temu pustolovine, sklonost atipičnomu i začudnomu te alegoriji razvija u povijesno-fantastičnim romanima Raspolovljeni vikont (Il visconte dimezzato, 1952), Barun penjač (Il barone rampante, 1957) i Nepostojeći vitez (Il cavaliere inesistente, 1959), koje je objedinio pod naslovom Naši preci (I nostri antenati, 1960), utemeljivši ih na bogatstvu kulturnih aluzija, žanrovskim parafrazama (viteške epike, fantastične pripovijesti, filozofske priče) i intertekstualnim referencama na književne klasike (osobito na Ludovica Ariosta i Torquata Tassa, ali i Jeana-Jacquesa Rousseaua, Voltairea, Miguela de Cervantesa, Giacoma Casanovu, Roberta Luisa Stevensona, Lava Nikolajeviča Tolstoja) u opisima epoha (karolinško doba, epoha prosvjetiteljstva, Francuska revolucija i napoleonski ratovi), skupnih i pojedinačnih figura (sekte, gubavci, masoni, inkvizitori, isusovci, izumitelji, Napoleon).
Istaknuto mjesto pripada romanu o barunu Cosimu, koji je i refleksija raskida s komunistima, s protagonistom koji sumira dominantne značajke Calvinovih likova: uzmicanje od društvenosti, napuštanje aktivnog života i tjeskobu odluke.
Pariško razdoblje
Ubrzo nakon te knjige napustio je 1961. uredničko mjesto u Einaudiju (ostavši vanjski savjetnik do 1984) da bi 1967–80. živio u Parizu, kao aktivan sudionik tamošnjega intelektualnog i kulturnog života, pod utjecajem Raymonda Queneaua (njegov roman Modri cvijetak preveo je na talijanski) i skupine Oulipo kojoj se na Queneauov poziv pridružio.
Tada se u potpunosti okreće jezičnoj kombinatorici i oprimjerivanjima teorije mogućih fikcionalnih svjetova. Iz ozračja života u Parizu nastaju Kozmikomike (Le cosmicomiche, 1965), Te s nulom (Ti con zero, 1967), Nevidljivi gradovi (Le città invisibili, 1972), Dvorac ukrštenih sudbina (Il castello dei destini incrociati, 1973) i Ako jedne zimske noći neki putnik (Se una notte dʼinverno un viaggiatore, 1979).
U zbirkama pripovijedaka Kozmikomike i Te s nulom znanstvena fantastika aparat je suočavanja s pretpoviješću i propitivanja uvriježenih prirodoznanstvenih tumačenja te relativizacijom zakona logike, prostora i vremena stvara fantazmagorične svjetove.
