Diana Burazer: Raduje me osjećaj da sada poetski stanujem na jednom mjestu

Sjajnu pjesnikinju Dianu Burazer ne treba posebno predstavljati. Njezin impresivni poetski opus, nastajao desetljećima, nedavno je sublimiran i ovjekovječen u knjizi "Ovdje stanujem", koja je predstavljena u Ljubuškom i Mostarau, gradovima s kojim je Diana neraskidivo povezana.

U ovom razgovoru s Dianom želio sam da naglasak bude upravo na učinku protoka vremena, osvrtu na učinjeno i eventualno propušteno, te koliko nas mjesta u kojima živimo definiraju i određuju naš unutarnji svijet. Naravno, sve to usko povezano s umjetnošću koju autorica njeguje kroz svoj život.

Bljesak.info: Premda autori nerado rangiraju svoje knjige u smislu značaja ili njihova mjesta u vlastitoj bibliografiji, Vaša knjiga "Ovdje stanujem" na neki je način kruna jedne pjesničke karijere. Kako je ova knjiga nastajala, koliko ste postigli temeljni autorski i umjetnički cilj i kolikom ste zadovoljni njezinim dosadašnjim odjekom?

DIANA: Uvijek je nova knjiga autoru najznačajnija. Barem u početku. Kasnije kada prođe malo vremena autor, rasterećen radosti koje nosi svaka nova knjiga, postane objektivniji. Ali kako se ovdje radi o knjizi izabranih pjesama ona je već time ipak drugačija od svih ostalih koje sam do sada objavila. U njoj su na neki način sve moje knjige, pa je to već izdvaja, i sigurno će joj dati posebno mjesto u mojoj biografiji. I u mom srcu, iako ono nikada ne može biti objektivno.

Ova knjiga je meni posebna značajna iz još jednog razloga. Kako sam često mijenjala mjesta boravka (Zagreb, Pleternica, Ljubuški, Zagreb, Mostar i na kraju opet Zagreb), moje knjige objavljivane su u različitim gradovima (pa i državama), i to najčešće kada ja već nisam boravila u tom gradu. Tako su knjige živjele bez moje podrške, bez promocija, govorenja stihova, druženja s kolegama pjesnicima… A knjige poezije na tržištu uglavnom "teško i kratkotrajno žive". Kako sada već više od 30 godina živim u Zagrebu moje kolege-pjesnici, kritičari, čitatelji, pa čak i bliski prijatelji nisu imali prilike čitati moje ranije knjige koje su objavljene u BiH.

Ovim izborom pjesama iz svih mojih knjiga (prva knjiga objavljena je daleke 1974 godine u Sarajevu) okupila sam sve pjesme koje, po mom mišljenju, predstavljanju moje pjesništvo i vrijede nekog novog čitanja. Raduje me posebno taj osjećaj da sada poetski stanujem na jednom mjestu.

Prvi izbor pjesama napravila sam sama. A onda smo urednik knjige Miroslav Mićanović i ja zajedno sve detaljno čitali i analizirali sa stajališta zaokruženosti sada novog rukopisa. Tako smo neke pjesme isključili, neke dodali… i eto knjige. Dosta smo radili i na organizaciji knjige. Jer trebalo je nekim pjesmama dodati u fusnotama bilješku (najčešće naziv ciklusa pjesama iz određene knjige) kako bi te pjesme mogle kvalitetno biti postavljene i razumljive i u ovoj knjizi.

Naslovnica knjiga je nastala sasvim slučajno. Moj gimnazijski kolega iz Ljubuškog Nihad Mesihović je samoinicijativno, čitajući pjesme, poslao nekoliko digitalnih slika koje govore o tome kako on vidi moje pjesme. I odabrali smo ovu sliku koja je sada naslovnica knjige.Ja sam jako zadovoljna kako ona izgleda i da ono što je još važnije "drži" i sadržaj knjige.

Foto: Privatna zbirka / Naslovnica knjige "Ovdje stanujem" rad je Nihada Mesihovića

Recenziju u knjizi, što je uobičajeno za knjige izbora poezije, napisao je pjesnik i književni kritičar Davor Šalat, koji već dugo pažljivo prati hrvatsku poetsku scenu. Na poleđini knjige nalazi se kratki, meni posebno drag, osvrt urednika, a na unutarnjim koricama (klapnama) su tri izvatka iz dosadašnjih kritika o mojoj poeziji; nekoliko rečenica koje su napisali: Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić i Tea Benčić Rimay.

I ono što je važno napomenuti knjiga sadrži i 20-ak pjesama iz novog rukopisa. Dosta me ljudi pitalo zašto sam se odlučila da u knjigu izabranih pjesama uključim i nove pjesme. Napravila sam to s željom da knjizi "Ovdje stanujem" dodam još jednu vrijednost; još jednu "informaciju" čitatelju: što sada pišem! Jer ako knjiga počinje sa pjesmama koje sam napisala prije 50-ak godina, onda neka knjiga bude zaokružena sa pjesmama koje sam napisala sada (unatrag godine dana).

Ako nije neskromno, ja sam zadovoljna kako knjiga izgleda: likovno, grafički,... i da lijepo "leži" u rukama. A sadržaj knjige? To su moje pjesme, prepoznatljive, proizašle iz mog života, iz pogleda na sve oko sebe, iz mojih emocija,… Na čitateljima (starim i novim), kolegama i kritičarima da, po svojim mjerilima vrednovanja poezije, prosude.

O knjizi "Ovdje stanujem", osim sveobuhvatnog i izvrsnog teksta o mojoj poetici Davora Šalata, koji je objavljen u knjizi, o knjizi su govorili na promocijama: Miroslav Mićanović, Mirko Božić, Mate Grbavac i Nedžad Maksumić.

Voljela bih da ono što su i govorili negdje objave.

Nadam se da će još netko pisati o ovoj knjizi. To želi svaki autor.

Međutim, koliko je meni poznato, rijetko kritičari pišu o knjigama izabranih pjesama.

Ja ih čak i razumijem. U takvim knjigama nema ništa novo-iznenađujuće, ništa nepoznato, neočekivano (posebno dobro ili posebno loše) što bi bilo inspirativno za pisanje kritike.

Ipak, radovati ću se svakom tekstu/kritici.

Bljesak.info: Predstavljanje knjige u Ljubuškom i Mostaru za Vas je bilo posebno emotivno. S vremenske distance gledano, koliko Vam ova dva grada znače, odnosno u kojoj su mjeri utjecali na Vaš život i karijeru?

DIANA: Teško mi je odvojiti svoje pjesništvo od prostora u kojima sam živjela. Gradovi u kojima sam živjela postupno su se ugradili u mene kao iskustvo, atmosfera, sjećanje. Definirali su i moj osjećaj pripadnosti. Ti gradovi su negdje u moje pjesme ušli prepoznatljivo, a negdje gotovo nevidljivo, tek kao unutarnji poetski krajolik.

Pleternica i Slavonija pripadaju mom najranijem sjećanju. Tamo sam živjela, nakon preseljenja iz rodnog Zagreba, od svoje sedme do dvanaeste godine, dakle u dobi kada se slike svijeta duboko urezuju u čovjeka. Ravnice, polja, široko nebo, promjene godišnjih doba, magle i otvorenost prostora ostali su u meni duboko pohranjeni. Prepoznajem taj slavonski krajolik u nekim svojim poetskim slikama i osjećaju prostora. Mislim da se takvi rani pejzaži često nastane u pjesniku prije nego što on uopće počne svjesno pisati.

Ljubuški i Mostar su svakako posebno važni gradovi u mom životu. Prijatelje koje sam stekla dolaskom u te gradove i danas držim kao nešto najvrjednije što imam. U oba grada dolazim često i čini mi se da nikada iz njih nisam niti otišla.

Foto: Privatna zbirka / Pjesnikinja Diana Burazer u Varni, Bugarska

Ljubuški je prostor moje mladosti i prvih svjesnih književnih iskustava. Tamo sam došla kao djevojčica i završila gimnaziju. Tamo su se dogodili prvi snažni doživljaji svijeta, prijateljstva, ljubavi i, naravno, moje prvo ozbiljnije pisanje. Zato je Ljubuški u meni ostao zapisan kao prostor početaka i odrastanja.

Knjiga "Ovdje stanujem" bila je nedavno (15.9.2026) predstavljena u Ljubuškom u Gradskoj galeriji. A to je kuća u kojoj sam ja stanovala sa svojim obitelji sve do odlaska na studije. Tako da je naslov knjige dobio i još jednu jaku emotivnu dimenziju. Na promociju su došli dragi ljudi-Ljubušaci, moji prijatelji, prijatelji mojih roditelja i sestara… i ja sam imala osjećaj da ih sve primam ponovno u svoju stvarnu kuću. Bio je to prelijep i nezaboravan osjećaj.

Mostar je bio prostor mog odraslog života i pjesničke zrelosti. U njemu sam živjela od 1977. godine do početka rata. Tu sam radila, pisala, bila uključena u književni život i stvorila snažna prijateljstva koja su i danas održana.

Mostar je bio grad po mojoj mjeri: dovoljno veliki da ima sve kulturne sadržaje koje trebam, ali i dovoljno mali da mogu posjetiti svaku promociju knjige, izložbu, da mogu prolaskom kroz grad sresti sve koje želim vidjeti. Blizu je bio i Ljubuški gdje su živjeli suprugovi roditelji i školski prijatelji, ali i moj otok i Stari Grad, gdje su živjeli moji roditelji. Sve nadohvat! Ne može bolje!

Promocija knjige "Ovdje stanujem" , koja je održana u Mostaru (17.9.2026), samo je potvrdila da su moje veze s Mostarom i dalje neraskidive.

Mostar je meni bio mnogo više od samog grada: bio je moj prostor lijepog i sretnog života, prostor ljubavi i prijateljstva, književnosti. Ali kasnije i prostor gubitka i odlazaka. Zato je njegov trag u mojoj poeziji složeniji i možda bolniji.

Ali, kada bi mogla vratiti vrijeme i nešto promijeniti u cijelom svom životu, nikada ne bih mijenjala predivnih 15 godina provedenih u Mostaru. Nikada!

Foto: Privatna zbirka / Uspomena na susret s kolegama (s Dianom su Tonko Maroević i Zvonimir Mrkonjić)

Bljesak.info: Vaši bi u Starom Gradu na Hvaru kazali da ste Starogrojka. Po majci ste otočanka i kroz Vašu se poeziju to jasno zrcali. Nastavno na pitanje o Ljubuškom i Mostaru - koliko je, prema vlastitoj percepciji, Hvara i Jadrana u Vašem životu i književnom djelu?

DIANA: Stari Grad na Hvaru je moj zavičaj po majci, mjesto kojem se stalno vraćam i koje osjećam kao svoje unutarnje, duhovno prebivalište. Stari Grad je jedina konstanta, sidro, u mom životu punom preseljavanja.

U njemu, za razliku od ostalih spomenutih gradova, nisam nikada živjela stalno (mislim na boravak tijekom cijele godine). U njemu boravim ljeti, dolazim 2-3 puta tijekom zime, imam mnogo rodbine, prijatelja, poznanika. Tu su ljudi koji tu stalno žive, ali i oni koji dolaze, poput mene, povremeno. Lijep je osjećaj da, kada hodate rivom, susrećete ljude koji vas poznaju, pitaju za zdravlje, raduju se vašem dolasku. Kako nisam išla u školu u Starom Gradu, većinu tih prijateljstava naslijedila sam od roditelja, a to su onda i stariji ljudi, pa ta povezanost s tim ljudima ima i svoju tužniju stranu.

Tako u jednoj pjesmi, između ostalog, pišem i o tome. Dio pjesme glasi: "Stari ljudi Starog Grada, / koji su pomogli da odrastem,/ napuštaju me zauvijek obično zimi./Zateknu me nespremnu / između dva ispita na fakultetu, / između dva nevažna službena/ putovanja,/ u tijeku preseljenja u drugi grad./ Tugu stisnem tek u nekoliko riječi brzojava /koje nikada ne kažu ni približno ono / što bih željela. //To ljeto otok mi se manje raduje.“

Otok je sam po sebi poetski vrlo zanimljiv. Ne toliko ljeti, koliko zimi.Njegova fizička izoliranost (ali i ona druga), okruženost stalno pokretnim morem koje je u suprotnosti sa nepokretnim otokom i hridima! Nije li to zapravo asocijacija na nas i vrijeme/život koji nas okružuje? I o tome pišem u ciklusu pjesama "Hrid i more".

More, kamen, naranče, svjetlost … ušli su u moje pjesništvo kao slike, ali i kao okvir za stihove o trajanju i pripadnosti.

Kad danas pogledam unatrag, čini mi se da su se ti različiti prostori u meni složili kao jedan unutarnji zemljopis. A pisanje se samo s njim uskladilo; dopustilo da ti prostori ne budu samo kulisa nego i emocionalni prostor.

Zato naslov Ovdje stanujem za mene ima poseban značaj. Čovjek tijekom života može promijeniti mnogo mjesta, ali neka od njih ostanu u njemu zauvijek. Možda upravo poezija postaje prostor u kojem svi ti različiti krajolici ponovno mogu živjeti zajedno.

Bljesak.info: Poeziji ste se davali bez ostatka i zadrške, a čini se da je i poezija uzvraćala. Ne samo kroz nagrade i priznanja, nego i samom činjenicom da se svojom poezijom izgradili i vlastito pjesničko ime i brend. Kad ste i kako shvatili da se želite posvetiti pjesništvu?

Foto: Privatna zbirka / "A onda su došle i nagrade za moje prve pjesme (Šimićeva nagrada, Slovo Gorčina, Goranovo proljeće)"

DIANA: Ne mogu reći da sam jednog dana odlučila pisati poeziju i biti pjesnik. Kod mene se to dogodilo mnogo prirodnije i postupnije. Počela sam pisati vrlo rano (u Pleternici u osnovnoj školi), bez ikakve svijesti o tome što to znači biti pjesnik. Pisanje je jednostavno bilo način na koji sam pokušavala razumjeti ono što mi se događa i ono što oko sebe vidim i osjećam.

U jednom trenutku, međutim, postalo mi je jasno da poezija za mene nije prolazna mladenačka potreba ni tek jedan od mojih interesa. A onda su došla i priznanja/nagrade za moje prve pjesme (Šimićeva nagrada, Slovo Gorčina, Goranovo proljeće). Ja sam ipak odabrala studij matematike, kao neku unutarnju ravnotežu između svih moji interesnih područja. A možda je to i bila zadnja prilika da iskušam svoju upornost u pisanju!? Tko zna!?

Mogu kazati (banalno, ali u mom slučaju istinito) da nisam zapravo ja izabrala poeziju koliko je ona, na neki način, izabrala mene.

Zato bih rekla da sam se pjesništvu počela posvećivati ozbiljnije onda kada sam shvatila da ga više ne mogu odvojiti od sebe. Mislim da to nije bio jedan trenutak, već dug proces u kojem sam postupno shvatila da je poezija postala moje mjesto unutarnje slobode, ali i moje mjesto odgovornosti prema vlastitom pisanju.

I da se osvrnem na Vašu riječ "brend". Moja jednostavna definicija te riječi kada se radi o pjesnicima i pjesništvu, ne želeći umanjiti njen značaj, jeste da se ona može vezati uz pjesnika čija je poezija prepoznatljiva-svoja bez obzira na poziciju tog pjesnika u književnosti kojoj pripada.

Ja sam svoju pjesničku karijeru (ma što to značilo) gradila stihijski, neplanirano i uz puno toga što mi nije išlo u prilog. Moja stalna preseljenja su rezultirala da ne pripadam niti jednoj pjesničkoj generaciji niti pjesničkoj grupaciji, i da me često zaobilaze u antologijama i izborima… jer nisam bila stalno u vidokrugu onih koji su ih kreirali. To je rezultiralo time da sam sama stvarala svoj stil pisanja (ako sam na njega uopće i mogla utjecati), i nisam podlijegala generacijskim trendovima pisanja. Što je i dobro.

Negdje sam pročitala da se moje pjesništvo, koje je prepoznatljivo svih ovih 50-ak godina, može okarakterizirati kao preteča stvarnosne i narativne poezije (koja se tek pojavila zadnjih 20-ak godina). Ranije je u trendu bilo pisati hermetičnu poeziju, poeziju simbolizma…ali ja sam i tada pisala, kao što pišem i sada.

Foto: Privatna zbirka / Nastup Diane Burazer na Šantićevim večerima poezije 1973.

Bljesak.info: Je li bilo teško uskladiti svakodnevni posao, odnosno zanimanje od kojeg se ipak živi, s pjesničkim porivom i stalnom inspiracijom i motivacijom da se stvaraju stihovi i njeguje umjetnost u sebi?

DIANA: Diplomirala sam teorijsku matematiku i cijeli radni vijek radila na poslovima informatike (kao programer, pa kao direktor IT odjela u više osiguravajućih kuća,…).

Voljela sam svoj posao i donio mi je mnogo lijepih trenutaka i radosti.

Na drugoj strani vage je moje pisanje i radost koju nosi svaka napisana pjesma ili knjiga. A te dvije radosti nisu baš u prijateljskom odnosu, jedna drugu optužuju za krađu vremena, i jedna drugu umanjuju. Zato vjerojatno i pripadam, recimo, (možda i pretjerano) tužnim osobama; uvijek gledam na onu stranu svoje osobnosti koja gubi.

A tu je i moja stalna upitanost jesam li mogla napisati više, bolje, da sam se posvetila pisanju onako kako je trebalo.

I što bih još onda izgubila? Možda mnogobrojna druženja s prijateljima i sestrama, putovanja, plovidbe s našim malim brodom po predivnom Jadranu…?

Sve traži svoje vrijeme, a na nama je da odredimo prioritet, ako je moguće. Ili nam je to već zapisano u genetskom kodu?

Ali, kasno je za promjene; što je-tu je! Žao mi je jedino što ipak nisam odvojila više vremena u svom životu za čitanje! Za mene nenadoknadiv gubitak!

Ali mogu kazati: koliko sam poeziji dala vremena i emocija – velikodušno mi je uzvratila. I hvala joj!

Bljesak.info: Pjesnik je davno rekao "poeziju će svi pisati". Koliko danas pratite događanja na književnoj sceni, koliko danas ima dobre i uzbudljive poezije i književnosti uopće?

DIANA: Danas doista izgleda kao da svi pišu poeziju. Društvene mreže omogućile su svakome da odmah objavi ono što je napisao, bez posrednika, urednika ili čekanja na knjigu. To s jedne strane ima i svoju dobru stranu – poezija je postala dostupnija i mnogi ljudi koji možda nikada ne bi objavili knjigu dobili su priliku da se izraze.

Dobre poezije, naravno, ima i danas. Samo je možda teže doći do nje jer je oko nje mnogo više svega drugoga. Nekada je knjiga bila svojevrsni filter: pjesma je morala proći kroz urednika, časopis, izdavača, kritiku, vrijeme. Danas pjesma može u nekoliko sekundi doći do stotina ili tisuća ljudi. Broj čitatelja zato više nije nikakav dokaz njezine vrijednosti.

Mislim da se prava poezija, ipak, prepoznaje po nečemu što je teško definirati. Ona vas zaustavi! U njoj postoji nešto što ne možete odmah objasniti. Ponekad je to jedna slika, jedan neočekivani spoj riječi, ritam, tišina između stihova. Dobra pjesma ostane u čovjeku i nakon što je pročitate.

Nisam protiv poezije na društvenim mrežama. Naprotiv. Neka ljudi pišu. Neka pokušavaju. Možda će netko upravo tako pronaći svoj glas. Ali između potrebe da nešto kažemo i sposobnosti da od toga napravimo pjesmu stoji dug put. A taj put traži čitanje, iskustvo, jezičnu disciplinu, strpljenje i, prije svega, vrijeme.

Na kraju će, kao i uvijek, vrijeme napraviti svoj izbor. Od tisuća pjesama koje danas nastaju ostat će samo one koje imaju dovoljno snage da se ponovno čitaju. To je, zapravo, jedini pravi sud poezije.

U Hrvatskoj, čiju poetsku scenu ipak bolje poznajem, ima cijela jedna generacija izvrsnih pjesnika; zapravo većinom pjesnikinja. Oni se i uzajamno podržavaju, i to je izvrsno.

Foto: Privatna zbirka / "Gajim sada u sebi taj adrenalin nekog novog početka"

Bljesak.info: Književnost je jedan uzvišeni znamen koji Vas oslikava i kojem zauzvrat dajete jedan važan djelić sebe. Što još radite u aktualnoj životnoj fazi, ima li nekih ideja koje ste ranije 'odgađali' za neka bolja vremena, a u novije su vrijeme došle na red? Što možemo uskoro očekivati iz Vaše književne košarice?

DIANA: U životnoj sam fazi kada se ipak podvlači crta, i nekako se počinje mjeriti vrijeme koje nam preostaje. Zato sam zadovoljna što sam objavila knjigu izabranih pjesama. To mi je zadnjih godina bio važan "zadatak" koji sam si postavila.

Nadam se da ću, kada se malo umire moje aktivnosti oko ove knjige, krenuti dalje; otvoriti mapu na laptopu gdje čekaju (polu)gotove priče, zapisi budućih pjesama u prozi…

Kada uđem u taj "tunel" tadašnjih emocija, i odgonetavanje "što će pisac tada želio kazati"… znati ću kojoj brzinom ću sve to završiti.

Gajim sada u sebi taj adrenalin nekog novog početka! Novog početka - bez obzira na sve gore rečeno.