Marina Cvetajeva, velika pjesnikinja u zlu vremenu

Na današnji dan, 8. listopada 1892. rođena je u Moskvi velika ruska pjesnikinja Marina Cvetajeva (Cvetaeva).

Bila je jedna od najvećih ruskih pjesnikinja 20. stoljeća, a njezin život obilježili su izniman rani talenat, tragične okolnosti i bogato stvaralaštvo.

Potječe iz intelektualne obitelji, a boravila je u više navrata u inozemstvu. Poeziju je počela pisati sa šest godina, i to ne samo na ruskom, već i na francuskom i njemačkom jeziku

Pozornost je privukla već prvom zbirkom Večernji album (Večernij al’bom, 1910). Godine 1915. drugovala s Osipom Mandeljštamom i razmijenila cikluse pjesama o Moskvi.

U najtežim godinama građanskog rata i gladi u Rusiji 1917. i 1919. godine, dok je ložila namještaj i živjela u bijedi sa kćerima, zapisala je da se u potpunosti "preselila u bilježnicu" i nastavila pisati.

Svoje kćeri je kasnije dala u sirotište, gdje je mlađa Irina umrla od glasi, a starija Ariadna (Alja) oboljela od malarije.

Nikada nije prihvatila sovjetsku vlast ni crvenu revoluciju, a u vrijeme Prvog svjetskog rata pisala je pjesme u kojima je stala u obranu Njemačke (koju je smatrala svojom drugom domovinom), protivno općem raspoloženju.

Otišla u emigraciju 1922. godine, boravila u Pragu, od 1925. u Parizu, ali emigrantska sredina nije pokazivala sklonost prema avangardi. Dopisivala se s Borisom Pasternakom i pisala pisma već pokojnomu pjesniku Rilkeu.

Krajnji pesimizam izriče u stihovima u povodu nacističkog zaposjednuća Češke 1939. Iste godine vratila se u Rusiju, a 1941., u ratnoj evakuaciji književnika počinila je samoubojstvo u Jelabugi.

Nakon 1956. njezine se pjesme ponovno pojavljuju u tisku, a napokon je stekla priznanja i u inozemstvu. Svojim naglašenim retoričnim lirizmom, razbijanjem metričkih shema, ženskim buntovnim erosom, ali i neprihvaćanjem društvenog ustroja, zauzela je osebujno mjesto u ruskom pjesništvu XX. stoljeća.

Ugledajući se na rusku liriku XVIII. st. (G. R. Deržavin), Cvetajeva usavršava Zanat (Remeslo, 1923), fakturu stiha i obnavlja leksik smionim konstrukcijama. Lirski joj je subjekt često "kostimiran", pri čemu se služi i motivima grčke tragedije (dramski tekst Fedra).

U satiričkoj poemi Štakoraš (Krysolov, 1925–26), temeljne motive nalazi u njemačkoj pučkoj legendi. Pjesme pak posvećene Bijeloj gardi u građanskom ratu (Labuđi stožer – Lebedinyj stan; poema Prokop – Perekop), objavljene su u cijelosti tek 1957. i 1967.

Tijekom života napisala je preko 2.000 pjesama, kao i brojne drame, eseje i književne kritike.

Kuća u Moskvi u kojoj je živjela danas je pretvorena u muzej posvećen njenom životu i djelu.