Prije 60 godina, 5. ožujka 1966. umrla je znamenita sovjetska pjesnikinja Ana Ahmatova, istaknuta predstavnica pokreta akmeizma u ruskoj poeziji.
Rođena je u Odesi 23. lipnja 1889. godine kao Ana Andrijivna Gorenko (ili ukrajinski Horenko). Etnička Ukrajinka odrastala je u pretežito rusofonoj carskoj Odesi te je uglavnom pisala i stvarala na ruskom jeziku te je njezin rad u svijetu percipiran uglavnom kao dio ruske književnosti.
Studirala je u Kijevu i Peterburgu, a počela objavljivati stihove 1907. Prva knjiga Večer izašla je u Peterburgu 1912, a proslavila se u književnim krugovima sljedećim knjigom Brojanice (Četki). Godine 1910. udaje se za pjesnika Nikolaja Gumileva, s kojim posjećuje Pariz, gdje prijateljuje s talijanskim umjetnikom Amedeom Modiglianijem.
U svojim ranim godinama bila je uključena u avangardni umjetnički svijet Sankt Peterburga, gdje je bila članica spomenutog književnog pokreta poznatog kao akmeizam, koji su promovirali njezin prvi suprug Nikolaj Gumilev i Osip Mandeljštam, koji su htjeli raskinuti s metaforičkom prirodom simbolike i ponovno uspostaviti semantičku vrijednost riječi.
Uvečer
Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bijedu.
Svježe i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.
"Prijatelj sam ti", šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nježno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.
Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmijeh spokojan ogleda.
Napjeve sjetne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
"Blagoslovi, Bože presvijetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim".
Godine 1921. strijeljan je Nikolaj Gumilev, pod lažnom optužbom za proturevolucionarnu urotu. Početkom tridesetih uhićen je njihov sin Lev Gumilev koji će tri puta provesti 14 godina u logorima.
Kod Ahmatove je uočljiv izrazito lirski talent, a poezija joj se zasniva na jedinstvu naivnosti i iskusnosti, čuvstvenosti, snažnih osjećaja i patetike. Procvat njezine lirike pada u vrijeme revolucije, a poslije nastaje zastoj sve do novog uspona, pedesetih godina.
Njezine pjesme bile su zabranjene nakon revolucije, a ona je optužena za izdaju. Od 1924. do 1940. nisu joj tiskane pjesme, iako je stvarala i pripremala knjige, pa je zato prevodila stranu poeziju radi preživljavanja. U to vrijeme stvara jedinstvenu poemu Rekvijem o vremenu staljinističkih čistki.
Godine 1944. vratila se u Sankt-Peterburg i bila prisiljena živjeti prevođenjem Leopardija i objavljivanjem eseja. Mnogi njeni rođaci i prijatelji ubijeni su, proganjani ili prisiljeni pobjeći iz zemlje.
Za vrijeme rata boravila je u evakuaciji u Taškentu (Uzbekistan), gdje je prijateljevala s Elenom, ženom Mihaila Bulgakova. Često boluje i naporno radi u korist brojnih logoraša. Iz Saveza književnika je isključena 1946. na zahtjev tajnika CK-a N. Ždanova ('ždanovizam') zbog "bezidejnosti, pesimizma i dekadencije".
Tek poslije Staljinove smrti 1953. počinje lagana rehabilitacija i stjecanje slave u domovini i svijetu. Godine 1961. izlaze Pjesme (Stihotvorenija), a nominacija za Nobelovu nagradu se ne ostvaruje zbog švedskih strahovanja da se ne ponovi 'slučaj Živago'.
Značajna je Ahmatovina knjiga komparativnih istraživanja o pitanjima puškinistike te radovi o arhitekturi starog Peterburga. Dobila je talijansku nagradu Etna-Taormina i počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu.
U rodnoj Odesi je pjesnikinji posmrtno podignut spomenik 1989, u Moskvi postoje tri, a u Peterburgu (jedanaesti po redu) krajem 2006. postavljen je veliki spomenik pred zatvorom gdje je donosila pakete sinu i mužu.
Ahmatova je prva svjetska pjesnikinja, po tome što je prva ostvarila svjetsku poeziju na ženske teme, odnosno, iz ženskog lika. Sama Marina Cvetaeva ju je prozvala "prvim Pjesnikom u ženskom obličju", a ona je napisala da je "naučila žene govoriti".
Umrla je u Domodedovu kod Moskve, poslije četvrtog infarkta.
