Ana Ahmatova, pjesnikinja koja je "naučila žene govoriti"
Prije 60 godina, 5. ožujka 1966. umrla je znamenita sovjetska pjesnikinja Ana Ahmatova, istaknuta predstavnica pokreta akmeizma u ruskoj poeziji.
Rođena je u Odesi 23. lipnja 1889. godine kao Ana Andrijivna Gorenko (ili ukrajinski Horenko). Etnička Ukrajinka odrastala je u pretežito rusofonoj carskoj Odesi te je uglavnom pisala i stvarala na ruskom jeziku te je njezin rad u svijetu percipiran uglavnom kao dio ruske književnosti.
Studirala je u Kijevu i Peterburgu, a počela objavljivati stihove 1907. Prva knjiga Večer izašla je u Peterburgu 1912, a proslavila se u književnim krugovima sljedećim knjigom Brojanice (Četki). Godine 1910. udaje se za pjesnika Nikolaja Gumileva, s kojim posjećuje Pariz, gdje prijateljuje s talijanskim umjetnikom Amedeom Modiglianijem.
U svojim ranim godinama bila je uključena u avangardni umjetnički svijet Sankt Peterburga, gdje je bila članica spomenutog književnog pokreta poznatog kao akmeizam, koji su promovirali njezin prvi suprug Nikolaj Gumilev i Osip Mandeljštam, koji su htjeli raskinuti s metaforičkom prirodom simbolike i ponovno uspostaviti semantičku vrijednost riječi.
Uvečer
Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bijedu.
Svježe i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.
"Prijatelj sam ti", šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nježno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.
Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmijeh spokojan ogleda.
Napjeve sjetne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
"Blagoslovi, Bože presvijetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim".
Suprug strijeljan, sin osuđen na logor
Godine 1921. strijeljan je Nikolaj Gumilev, pod lažnom optužbom za proturevolucionarnu urotu. Početkom tridesetih uhićen je njihov sin Lev Gumilev koji će tri puta provesti 14 godina u logorima.
Kod Ahmatove je uočljiv izrazito lirski talent, a poezija joj se zasniva na jedinstvu naivnosti i iskusnosti, čuvstvenosti, snažnih osjećaja i patetike. Procvat njezine lirike pada u vrijeme revolucije, a poslije nastaje zastoj sve do novog uspona, pedesetih godina.
Njezine pjesme bile su zabranjene nakon revolucije, a ona je optužena za izdaju. Od 1924. do 1940. nisu joj tiskane pjesme, iako je stvarala i pripremala knjige, pa je zato prevodila stranu poeziju radi preživljavanja. U to vrijeme stvara jedinstvenu poemu Rekvijem o vremenu staljinističkih čistki.
Godine 1944. vratila se u Sankt-Peterburg i bila prisiljena živjeti prevođenjem Leopardija i objavljivanjem eseja. Mnogi njeni rođaci i prijatelji ubijeni su, proganjani ili prisiljeni pobjeći iz zemlje.
Zabrana pa rehabilitacija
Za vrijeme rata boravila je u evakuaciji u Taškentu (Uzbekistan), gdje je prijateljevala s Elenom, ženom Mihaila Bulgakova. Često boluje i naporno radi u korist brojnih logoraša. Iz Saveza književnika je isključena 1946. na zahtjev tajnika CK-a N. Ždanova ('ždanovizam') zbog "bezidejnosti, pesimizma i dekadencije".
Tek poslije Staljinove smrti 1953. počinje lagana rehabilitacija i stjecanje slave u domovini i svijetu. Godine 1961. izlaze Pjesme (Stihotvorenija), a nominacija za Nobelovu nagradu se ne ostvaruje zbog švedskih strahovanja da se ne ponovi 'slučaj Živago'.
Značajna je Ahmatovina knjiga komparativnih istraživanja o pitanjima puškinistike te radovi o arhitekturi starog Peterburga. Dobila je talijansku nagradu Etna-Taormina i počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu.
U rodnoj Odesi je pjesnikinji posmrtno podignut spomenik 1989, u Moskvi postoje tri, a u Peterburgu (jedanaesti po redu) krajem 2006. postavljen je veliki spomenik pred zatvorom gdje je donosila pakete sinu i mužu.
Ahmatova je prva svjetska pjesnikinja, po tome što je prva ostvarila svjetsku poeziju na ženske teme, odnosno, iz ženskog lika. Sama Marina Cvetaeva ju je prozvala "prvim Pjesnikom u ženskom obličju", a ona je napisala da je "naučila žene govoriti".
Umrla je u Domodedovu kod Moskve, poslije četvrtog infarkta.
