Žena u čijim su mislima cvali stihovi, a venuo život

Marina Cvetajeva po mnogima je najveća ruska pjesnikinja dvadesetog stoljeća i jedna od najvećih svih vremena.

Rođena je 8. listopada 1892. godine u Moskvi. Nevjerovatno talentirana, počela je pisati poeziju kada je imala samo 6 godina, i to ne samo na ruskom, već i na francuskom i njemačkom jeziku.

Prvu pjesničku zbirku objavljuje s 18. godina i privlači nevjerovatnu pažnju svih.

Bavila se temama ženske seksualnosti i emocija. U svom djelu je kombinirala suprotstavljene škole akmeizma i simbolizma.

Borisu Pasternaku

Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja sveta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlijepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zavjerenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!

Boravila je u više navrata u inozemstvu, a 1922. otišla je u emigraciju u Prag i Pariz, ali emigrantska sredina nije pokazivala sklonost prema avangardi.

U Rusiju se vratila 1939. godine, a 1941., u ratnoj evakuaciji književnika počinila je samoubojstvo.

Nakon 1956. njezine se pjesme ponovno pojavljuju u tisku, kada je napokon stekla priznanja i u inozemstvu.

Njemačkoj (1936.)

Na tebe svijet hajku pravi,
Dušmana imaš – božji žgam,
Pa kako da te ja ostavim?
Pa kako da te ja izdam?

“Oko za oko, krv za krv” stoje
Gdje tražim blagorazumlje,
O Njemačka ljubavi moje!
Njemačka, moje bezumlje!

Kako da te odbacim danas,
Moj progonjeni Vaterland1,
U kom korača još, uzana
Lica, po Kenigzbergu Kant,

Gdje, dok Fausta novog mazi,
Kroz drugi mali grad zabit –
Geheimrath Goethe2 sad prolazi
A u ruci mu štapić vit.

Zar, njemačka zvijezdo moja,
Da ostavim te kad ne znam
Da napola volim, ja koja
Pjesmama zanesena sam

Tvojim, i moj sluh ne čuje ti
Poručničkih mamuza hor,
Kad svet je meni Đorđe sveti
U Frajburgu na Schwabenthor3.

Kada ne guši mene zloba
Čim brk kajzerov uzleti,
Kad na ljubav ću se do groba
Tebi, Njemačka, zakleti.

Ko ti čarobne niti mudre
Nema, ti si mirisav kraj
Gdje češlja svoje zlatne kudre
Nad vječnom Rajnom – Lorelaj.

(Prepjevao Marko Vešović)

Prije točno godinu dana Bljesak.info je opširnije pisao o Cvetajevoj.