Književni nobelovac: Prije 65 godina umro je autor čuvenog romana "Doktor Živago"

Na današnji dan prije 65 godina, 30. svibnja 1960. umro je u Peredelkinu kraj Moskve književni nobelovac Boris Pasternak, autor slavnog romana "Doktor Živago".

Rođen je 10. veljače 1890. u Moskvi u židovskooj obitelji kao sin slikara Leonida Pasternaka. Piščeva majka Rozalija Pasternak bila je talentirana pijanistica, glazbeni pedagog. Studirao je filozofiju u Moskvi i Marburgu.

Nastupio je kao član avangardne skupine Centrifuga, ali se distancirao od Vladimira Majakovskoga. Nakon zbirke Sestra moja – život (Sestra moja – žizn’, 1922) stekao sveopća priznanja, a 1934. ga je na Kongresu pisaca Nikolaj Buharin stavljao iznad Majakovskoga; Staljinova kanonizacija potonjega, ukinula je 1936. povoljni status autora memoarske Zaštitne povelje (Ohrannaja gramota, posvećena R. M. Rilkeu, 1931), u kojoj je Pasternak branio svoju poetiku i životno stajalište od državnoga "naručitelja".

Tada se posvetio prevoditeljstvu (W. Shakespeare, J. W. Goethe). Roman Doktor Živago objavljen je u Milanu 1957., autoru je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost 1958., a u domovini je Pasternak doživio hajku i sklonio se na svoje ladanje.

Pasternakovo se pjesništvo razvijalo u oprjeci prema 'melodioznomu' Aleksanderu Bloku, ali i 'glasnogovorniku revolucije' Majakovskomu. Uspoređujući poeziju s 'kvrcanjem zdrobljena leda' i gradeći ju na 'sudaru verbalnih smislova', citirajući ujedno rusku i inozemnu tradiciju (Teme i varijacije – Temy i variacii, 1923), Pasternak je napustio dominaciju lirskoga subjekta, pa se njegovo 'ja' ne čita u izravnim iskazima nego u cjelokupnoj strukturi teksta; ona rijetko govori o povijesnom zbivanju, već smjelim semantičkim pomacima svjedoči o prevratničkom vremenu.

Kada Pasternak govori kako je željeznički vozni red važniji od Svetoga pisma, iza te 'provokacije' stoji pjesnik koji prešućuje svoj ljubavni domjenak. Sve je u kretanju s ustaljenih mjesta, pa su vlakovi stalni motiv njegova pjesništva (Na ranim vlakovima – Na rannih poezdah, 1943), ali i proze – od Djetinjstva Ljuversove (Detstvo Ljuvers, 1922) sve do romana Doktor Živago, u kojem je motiv prelaženja preko Urala, u Aziju, razvijeniji, ali manje poetičan.

Uspjesi koje je postigla poezija zasjenili su vrijednosti poetske proze, metonimične nasuprot metaforičnosti poezije Majakovskoga (R. Jakobson), premda je i ona jedna od najvećih stečevina 1920-ih. Jednako je tako u europskoj recepciji Pasternaka veliki roman, utemeljen na povijesnoj građi (L. N. Tolstoj), kakav se očekivao od Rusa, pomognut filmskom amerikanizacijom (D. Lean, 1965), potisnuo vrijednosti stvaranja 1920-ih.

Pritom valja istaknuti da su posezanja za povijesnim motivima u pravilu (osim u poemi Poručnik Šmit – Lejtenant Šmidt, 1927) bila rijetka, pa i roman o ruskom intelektualcu u doba rata i prevrata nose u prvom redu poetske stranice, a tek onda i 'hamletovska' filozofija tragičnoga lika. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Pasternak: Bez naslova

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno – na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.