Premda porijeklom iz Slovenije, bio je prvi hrvatski profesionalni književnik

Slovenski i hrvatski pjesnik, kritičar, prevoditelj i istaknuti ilirac Stanko Vraz rodio se 30. lipnja 1810. godine. Rođen je u slovenskom Cerovcu pod imenom Jakob Frass, a ime je promijenio 1836. godine kao vatreni pristaša narodnog preporoda i ilirskog pokreta.

Uz Petra Preradovića i Ivana Mažuranića smatra se najvažnijim pjesnikom hrvatskog romantizma.

Ranu poeziju pisao je na slovenskom jeziku, a 1833. godine prvi puta posjećuje Zagreb i upoznaje Ljudevita Gaja. Oduševio se ilirskim pokretom te piše za Danicu potpisujući se kao Ilir iz Štajera.

Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom.

Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović. God. 1842. s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.

Stihovi čitatelju

Mi, istina, štioče ljubeznjivi!
Ponešto smo grubi, neučtivi,
Ne štujući ničije žolencije,
Ne režući nikom reverencije,
Dolazimo k svakom smjela lica,
I bez fraka i bez rukavicâ,
I bez sjajna na ruci prstena,
I bez bučna po svijetu imena,
I bez slična sljeparskoga ljepka,
Koj privlači ptića uma nekrepka.
Pa na što nam barjak šarlatanski,
Zvuci i prnjci bogme neslavjanski,
Kad smijemo, svojom iduć stazom
Svagda izaći na mejdan s obrazom,
Na istog lava smiono strijelj naperit,
Istom orlu rep bez straha izmjerit?

Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije objavljuje zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske, koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske.

U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko, a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu, posvećen Gajevoj nećakinji Ljubici Cantily.

Vrazova ljubav prema Ljubici, koja je živjela u Samoboru, jedan je od najzanimljivijih fenomena iz samoborske povijesti i tradicije.

U Đulabijama se prepoznaju utjecaji njemačke romantičarske lirike i mnogobrojne klasične reminiscencije, no njihovim se najvažnijim uzorom smatra poezija Jana Kollára (Kći slave, 1824), od kojega je Vraz preuzeo središnji motiv povezivanja ljubavi prema ženi i domovini te ideju sveslavenstva, zagovornikom koje je ostao sve do smrti.

Tom intimistički intoniranom ljubavnom zbirkom u onodobnu hrvatsku književnost, u kojoj je uglavnom prevladavala budničarska poezija, uveo je novi tip pjesništva, ali i novi lirski oblik, krakovjak (šesterački katren), podrijetlom iz poljske narodne poezije, koji su ubrzo preuzeli i ostali hrvatski romantičari.

Udaljenoj

Mlada krasna domorotko,
Svjetlokosa, bjeloruka!
Znaš li vrijeme kad moja desna
Vila ti se oko struka?

Od sto svijećâ sja dvorana,
Od sto zvijezdâ - krasnih oč'ju;
A ja htio bih sad, da mogu,
Noćni dan taj zastrt noćju.

U kolo se momčad hvata,
Al nij' meni do zabave,
Već ja žudim, ko što lani,
Igrat s kosom tvoje glave.

Žudim čarom od cjelovâ
Usne k usnam ti prilijepit,
Gledajuć ti rajske oči
Za ostali svijet oslijepit.

Ali zbogom, što si prošo
Čase, kano strijela s luka!
Zbogom i ti, domorotko,
Svjetlokosa, bjeloruka!

Zbirku balada i romansi Glasi iz dubrave žeravinske posvetio je ilirki Dragojli Štauduar. Vrazova posljednja zbirka poezije Gusle i tambura sastoji se od četiriju ciklusa.

Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku.

Prevodio je s latinskoga, grčkoga, češkoga, ruskoga, poljskoga, slovenskoga, engleskoga, njemačkoga, francuskoga, španjolskoga i talijanskoga, ponajviše romantičarsku poeziju.

Nažalost, Vraz je preminuo u dobi od samo 40 godina. Smrt ga je zatekla u Zagrebu, 20. svibnja 1851. (svega tri godine nakon ukidanja feudalizma u Hrvatskoj).

Otkud modre oči?

Mlađe b'jaše srce mi i glava,
Ljubih djevu: kan u kćeri juga
Crne oči, crna kosa duga...
(Nje raskršen kip već krije trava)

Tvoje su oči modre, kosa plava,
Kanda rajskim anđelom si druga,
al obraza tvog je svaka pruga,
Kanda duša davno ih poznava.

Da! ja slutim, te već od vjekova
Duše su nam sestre si i braća:
Što smrt razbi, bog stvori iznova.

Ko čist anđeo s rajske mi se uze
Sad Nje duša u Tvom kipu vraća,
Da ju ljubim opeta bez suze.