Pao u dvoboju: Pjesnik Ljermontov izgubio je život na današnji dan

Mihail Jurjevič Ljermontov, ruski književnik koji je rođen u Moskvi 15. listopada 1814. godine, poginuo je u dvoboju na današnji dan, 27. srpnja 1841. godine, u Pjatigorsku.

Smatra se jednim od najvećih ruskih pjesnika svih vremena. Bio je predstavnik ruskog romantizma.

Najznačajnije djelo u karijeri ovog pisca je njegov proslavljeni roman „Junak našeg doba“.

Iako je studirao na prestižnom Sveučilištu u Moskvi, zbog buntovničke prirode donosi odluku da ga napusti, te dobrovoljno stupa u vojsku u tadašnjem Petrogradu.

Njegova pjesma „Smrt pjesnika“, posvećena Puškinovoj (Aleksandar Sergejevič Puškin) smrti, donijela veliku popularnost u Rusiji, ali je zbog iste prognan na Kavkaz.

Drugi put je 'premješten' na Kavkaz zbog dvoboja u koji se upustio sa sinom francuskog poslanika u tadašnjoj Rusiji. Nije na kraju želio pucati u mladića, nego u zrak, nakon što je ovaj njega svojim metkom promašio.

Nije uspio u naporima da se posveti isključivo karijeri književnika i dovede svoj život u red, jer je ponovo izazvan na dvoboj, u kojem je mlad izgubio život.

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času, kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustma - usta davno nijema,
U očima ti - sjaj ugasle zjene.

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim, Ljermontov

Sa samo tri godine ostao je bez majke Marije (Ljermontova Arsenjeva), pa je brigu o njemu preuzela njegova baka s majčine strane.

Odrastanje uz baku proticalo je bezbrižno, a kad se kao dječak razbolio, baka ga je odvela na Kavkaz, zbog klime koja je pozitivno utjecala na zdravlje, poslije čega je jako zavolio ovaj kraj i opjevao ga, nešto kasnije, u mnogim svojim pjesmama.

Prve pjesme Mihail Ljermontov napisao je u djetinjstvu. S 14 godina bio je već oformljen pjesnik koji je pisao atolologijsku poeziju svjetske književnosti.

Poezija je uvijek bila sastavni dio njegovog života, pa je i u to vrijeme napisao puno pjesama i to pod uticajem Byrona (George Gordon Byron) i Puškina.

Bio je za života slavan pjesnik, miljenik žena, ali ne i ruskoga cara.

Godine 1840. Ljermontov je objavio svoj proslavljeni roman „Junak našeg doba“.

Ljermontov se smatra začetnikom tradicije ruskog psihološkog romana. Roman je klasično djelo ruske književnosti. Na osnovu detaljnih opisa okoline, roman spada u red prvih dijela ruske realističke proze.

Iste je godine objavio i svoju prvu zbirku pjesama. Pjevao je o ljudima izražene strasti, o slavnim junacima, o slobodi u svakom smislu te riječi, o ruskoj prošlosti kao predmetu svog velikog zanimanja, o prirodi.

Nije se uklapao u nazadnjaštvo svojih suvremenika. On pjeva u duhu sumnje, stvarajući lik odmetnika, buntovne ličnosti.

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!

Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.

I pusto, i tužno, Ljermontov

Neke od njegovih pjesama ovakvih motiva su „Demon“, „I dosadno i ružno“, „Razmišljanje“ i mnoge druge. Pjesma religioznog tona ovog pjesnika je „Palestinska grančica“.

Ljermontov i Puškin se smatraju najpoznatijim ruskim pjesnicima u svom vremenu.

Tijekom svog života Ljermontov je uspio objaviti samo jednu zbirku pjesama, dok su mu još tri objavljene posthumno. Ove zbirke su prošle kroz oštru cenzuru.

Drugi dvoboj. koban po LJermontova, dogodio se četiri godine poslije prvoga. Ljermontov je bio izazvan na dvoboj od strane svog dugogodišnjeg školskog prijatelja Martinova i to zbog jednog komentara Ljermontova.

Neki istraživači došli su do spoznaje da je ovaj dvoboj bio namješten od strane dvorskih spletki, te da su našli protivnika dovoljno sposobnog da ga u dvoboju ubije.

Ljermontov je čak pokušavao odustati od dvoboja nastojanjem da sklopi primirje, međutim, Martinov je ostajao pri svom da se dvoboj održi.

Pravila dvoboja bila su jasna: tri puta se puca sa udaljenosti od deset metara. Ljermontov je pucao prvi, ali u zrak. Zatim je pucao Martinov i bez imalo oklijevanja pogodio pjesnika ravno u grudi, što je rezultiralo trenutnom smrti.

Zbogom, Rusijo, ti prljava
zemljo robova i gospode,
zbogom i vi, odijela plava,
i ti, njima poslušni rode.

Možda ću iza kavkaskog zida
pobjeć od tvojih paša svih,
od svevidnoga njina vida,
ušesa njinih sveslušnih.

Zbogom, Rusijo..., Ljermontov

Dana 27. srpnja 1841. godine, nešto malo poslije 18 sati blizu Pjatigorska, Mihail Jurjevič Ljermontov je izgubio život u 27. godini života.

Martinov je za smrtni ishod dvoboja dobio prvo simboličnu kaznu od tri mjeseca zatvora, a potom je pomilovan i oslobođen od strane ruskog cara Nikolaja I.

Dvoboj sa smrtnim ishodom inače se kažnjavao dugogodišnjom robijom u Sibiru.

Petrogradom se brzo širila vijest o smrti pjesnika oštrog na jeziku. Tek je započeo pisati, moglo bi se reći, ali i to što je dotad napisao učinilo ga je jednim od najvećih.