Na današnji dan umro je samozatajni pjesnik Nikola Šop
Na današnji dan, 2. siječnja 1982., u Zagrebu je preminuo veliki hrvatski i bosanskohercegovački književnik i prevoditelj Nikola Šop.
Šop je rođen u Jajcu 19. kolovoza 1904. godine, a komparativnu književnost diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918).
Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Nakon bombardiranja Beograda 1941. godine, kako bi spasio život, skače s drugoga kata, čime se teže ozlijedio. Seli se u Zagreb 1943. godine sa svojom suprugom Antonijom. Do kraja života ostao je nepokretan.
Od 1949. angažiran je kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, Juraja Šižgorića, Đure Ferića Gvozdenice, Ignjata Đurđevića, Karla Pucića, Matije Petra Katančića i drugih).
Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom i engleskim pjesnikom Wystanom Hughom Audenom, koji je prevodio njegovu liriku.
Molitva za njezino tijelo
U ovaj čas duša mi je bijela,
ko vez zavjese, koju suton njiše.
O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.
Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.
Na prstima mojim drhti balzama puna žara.
Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela.
Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara
da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.
Ruka ti svemoguća izvajala je čari,
koje šum lana krije satkan u odijelo.
Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,
da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.
Bože, ne svijaj tegobom ramena ona.
Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.
Neka se pognu samo kad tebe slave zvona,
prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.
Djelo Nikole Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze.
U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o "prizemnoj egzistenciji" očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina.
Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga.
U najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira "čedni katolicizam", jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura. Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke.
Šum pšenice
Iz luga vjetar dune u doba gluho
I zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.
Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
Šumor klasja i smije se u duši.
I sve mu se čini kao da već čuje
Kako se zrelo zrnje u hambare suši
Miris pšenice duša mi snažno diše
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O, hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
I moja skromna šačica zrnja.
Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira.
U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979).
Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja.
