Martin Heidegger - veliki filozof koji je nakratko prihvatio nacionalsocijalizam

Na današnji dan prije 135 godina, 26. rujna 1889. u Meskirchu je rođen njemački filozof Martin Heidegger, briljantni mislilac visoke intelektualne oštrine.

Bio je učenik Heinricha Rickerta i Edmunda Husserla, a kao profesor u Marburgu i Freiburgu, gdje je kao rektor 1933. održao govor o "povijesnom pozivu Njemačke". Zbog toga govora i kratkotrajnog angažmana u nacionalsocijalističkom pokretu nakon rata mu je bilo zabranjeno držanje predavanja na Sveučilištu (1945–51).

Umirovljen je 1952., potom je povremeno držao javna predavanja, ali je tiskao mnoga djela, koja su snažno utjecala na suvremenu filozofiju u svijetu. Sveukupno se Heideggerovo djelo bavi pitanjem o bitku, točnije pitanjem o "smislu bitka", i može se podijeliti u tri razdoblja.

Tijekom prvoga puta mišljenja (približno 1922–33), kada je nastalo i njegovo glavno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927), to se pitanje postavlja u svezi s modusima čovjekova tubitka (Dasein) kao bitka-u-svijetu (In-der-Welt-sein).

Istodobno, nastoji se skicirati "fundamentalna ontologija", kojom treba provesti "destrukciju povijesti ontologije", tj. dotadašnje povijesti metafizike Zapada, i njezinih iskaza o bitku, zbog kojih je pitanje o bitku palo u "zaborav" (Seinsvergessenheit). 

Pročitajte još

Veliki filozof s nacističkim mrljama u biografiji

Izričito ponavljanje pitanja o smislu bitka trebalo bi, s druge strane, biti podlogom za "egzistencijalnu analitiku tubitka", koja ne polazi od "Što", nego od "Kako", tj. od izravnih faktičkih modusa čovjekove egzistencije.

Putem te tzv. hermeneutike činjeničnosti Heidegger dolazi do uvida da čovjekov bitak-u-svijetu bitno obilježava "briga" (Sorge), koja se ne smije shvatiti psihologistički, već kao briga za vlastiti bitak glede njegove konačnosti, povijesnosti i smrtnosti.

Suočen s bitkom-k-smrti, čovjek iskušava vremenost (Zeitlichkeit) svoje egzistencije i ona u tom pogledu ima najdublji ontologijski smisao kao bit sveukupnoga hermeneutičkog iskustva.

U drugome putu mišljenja (oko 1934–46), slijedeći svoju destrukciju povijesti ontologije, odnosno sveukupne metafizike Zapada, Heidegger ulazi u raspravu s njezinim utemeljiteljima (Anaksimen, Anaksimandar, Platon, Aristotel, R. Descartes, I. Kant, F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel i posebice F. Nietzsche), odakle proizlazi pitanje o "istini bitka" (ἀ-λήϑεıα) te izbija "otvorenost samoga bitka", tj. njegova sebeskrivajuća neskrivenost kao povijesnost tubitka.

U trećem, posljednjem putu mišljenja (od 1947), u kojem se poglavito bavi "mjesnošću" (Ortschaft), "usudom" (Geschick), "zgodom" (Ereignis) bitka i "nadolazećim Bogom", premda gdjekad vrlo teško razumljivo, Heidegger se suočava s danas odlučujućim pitanjem o odnosu suvremene znanosti i tehnike i našega iskustva bitka.

Heidegger pripada među najveće mislioce XX. stoljeća. Snažno je utjecao ne samo na razvoj suvremene filozofije u Njemačkoj, nego i na mnogobrojne mislioce u svijetu.

Umro je 26. svibnja 1976. godine u Freiburgu.

OPŠIRNIJE