Filozof koji je bio uzor Nietzscheu, Kantu, Frommu, Goetheu, Einsteinu

Na današnji dan prije 345 godina, 21. veljače 1677., u Den Haagu je umro znameniti filozof Baruch de Spinoza. Povijesni izvori navode da je umro od tuberkuloze.

Benedikt de Spinoza, kojega su njegovi sinagoški svećenici nazvali Baruh Spinoza, bio je znan i kao Bento de Spinoza ili Bento d'Espiñoza u društvu u kojem je odrastao. Rodio se 24. studenog 1632. u Amsterdamu. Bio je portugalsko-židovskog podrijetla.

Rođen u obitelji trgovaca, dobio je temeljito filologijsko i teologijsko obrazovanje u školama portugalske židovske zajednice u Amsterdamu, a poslije i filozofijsko u privatnoj školi apostata i erudita Franciscusa van den Endena.

Došavši u sukob sa starješinama, vjerojatno u pitanjima vjerskih doktrina, Spinoza je 1656. dramatičnim ritualom (herem) bio isključen iz židovske zajednice (isključenje do danas nije opozvano), nakon čega je napustio Amsterdam i posao u obiteljskoj trgovini te živio u različitim gradovima Nizozemske uzdržavajući se brušenjem leća i od potpore prijatelja.

Živeći skromno i samozatajno te suzdržavajući se od otvorenih sukoba s vladajućim strukturama, Spinoza je odbijao bogatstva i časti bojeći se da ne izgubi svoj mir i slobodu mišljenja i izražavanja (znamenito je njegovo otklanjanje ponude za profesuru filozofije u Heidelbergu 1673).

Na Spinozin filozofijski razvoj utjecali su židovski filozofi (Mojsije Majmonid) i srednjovjekovni racionalistički biblijski egzegeti (Salomon Ben Isaak, Ibn Ezra), renesansna filozofija (Bernardino Telesio, Tommaso Campanella) te Descartesov racionalizam, od kojega je prihvatio shvaćanje o inferiornosti osjetilne spoznaje i geometriju kao metodu izlaganja filozofije.

Umjesto Descartesova dualizma i dviju supstancija (mišljenje i protezanje), Spinoza je zauzeo monističko stajalište i postavio samo jednu beskonačnu supstanciju koju je nazvao Bog ili priroda i definirao kao 'uzrok sama sebe' i 'ono čija bit uključuje opstanak'.

Supstancija je apsolut, ali nije onostrana, nego uključuje u sebi sve što jest i što može biti te se uposebljuje u svoje atribute, kojih ima bezbroj, ali su čovjeku poznata samo dva (mišljenje i protezanje), te na kraju u moduse ili pojedinačna bića.

Spinozina filozofija bila je predmet žestokih kritika, osobito nakon (anonimnog) objavljivanja Teologijsko-političke rasprave (Tractatus Theologico-Politicus, 1670), koja je ubrzo bila zabranjena.

Optužen za najradikalniju bezbožnost, odustao je od objavljivanja svojega glavnog djela, Etika, dokazana geometrijskim redom (Ethica Ordine Geometrico Demonstrata), koja je izašla u posmrtnom izdanju 1677. što su ga priredili njegovi prijatelji i koje je također bilo zabranjeno.

Spinozu se uz Descartesa i Leibniza smatra pripadnikom racionalističkoga smjera u filozofiji. Nije imao izravnih nastavljača ni učenika; od kraja XVIII. st. došlo je do obnove interesa za njegovu filozofiju pa su se njime oduševljavali naraštaji mislilaca (J. W. Goethe, G. E. Lessing, G. W. F. Hegel, F. W. J. Schelling i dr.), a osobito ga je cijenio Friedrich Nietzsche.

U najnovije doba Spinoza je predmet značajnih i poticajnih studija, ponekad u neobičnim afilijacijama kao što je ekologija (Arne Naess) ili radikalna lijeva društvena kritika (Antonio Negri).

Ostala značajnija djela: Načela filozofije Renéa Descartesa (Renati Des Cartes principiorum philosophiae, 1663), Rasprava o poboljšanju razuma (Tractatus de Intellectus Emendatione, 1677; napisano 1661), Politička rasprava (Tractatus Politicus, 1677; nedovršena). OPŠIRNIJE