Mário de Andrade - Čovjek čijoj se duši žuri

Brazilski književnik i glazbeni teoretičar Mário de Andrade rođen je na današnji dan prije 130 godina, 9. listopada 1893. u Sao Paulu.

Mário Raul de Morais Andrade je od iznimne važnosti za brazilsku književnost 20. i 21. stoljeća, a na području etnomuzikologije njegov utjecaj seže daleko izvan Brazila.

Počeo kao parnasovac i simbolist, no poslije je postao vodeća ličnost brazilskog modernističkog pokreta. Glavna djela: Bulažnjiva Pauliceja (Paulicéia Desvairada, 1922), Pleme Jabuti (Clã do Jabuti, 1927), Svršetak zala (Remate de males, 1930).

U São Paulu je živio gotovo cijeli život. Bio je čudo od djeteta za klavirom, a kasnije je počeo studirati na konzervatoriju u rodnom gradu. Studij je prekinuo 1913. nakon što mu je 14-godišnji brat Renato iznenada preminuo tijekom nogometne utakmice.

Mário Andrade kasnije je završio studij klavira, ali nije održao nijedan koncert te je počeo studirati pjevanje i teoriju glazbe s namjerom da postane glazbeni učitelj. Istodobno je samouk nastavio studij povijesti, umjetnosti i francuske književnosti. Bio je strastveni čitatelj pjesama Arthura Rimbauda i važnih simbolista.

Godine 1917., u godini kada je diplomirao na konzervatoriju, objavio je svoju prvu zbirku poezije: Há uma Gota de Sangue em Cada Poema ('U svakoj pjesmi ima kap krvi'), pod pseudonimom Mário Sobral.

Međutim, njegova prva knjiga nije imala previše uspjeha, a Andrade je u ruralnim područjima São Paula i brazilskog sjeveroistoka počeo prikupljati građu o svakodnevnom životu, folkloru i, prije svega, glazbi u Brazilu. Istodobno je predavao klavir na Konzervatoriju u São Paulu.

Također početkom 1920-ih, Andrade je izgradio krug prijatelja u São Paulu, koji se sastojao od mladih umjetnika i pisaca koji su slijedili modernističke trendove po europskom modelu.

Neki od njih kasnije su postali poznati kao Grupo dos Cinco ('Grupa petorice'): Andrade, pjesnici Oswald de Andrade (nije u srodstvu s Máriom de Andradeom) i Menotti del Picchia, te slikari Tarsila do Amaral i Anita Malfatti.

Nakon što je objavio prva dva romana ('Ljubav, neprelazni glagol' i 'Macunaíma'), tijekom 1920-ih, Andrade je poduzimao daljnja opsežna putovanja Brazilom, proučavajući folklor i glazbu unutrašnjosti, a od 1927. objavio je putopisnu reportažu pod naslovom 'Turistički pripravnik' za novine O Diario Nacional. Ne samo zbog toga, nastalo je veliko djelo Crônicas, koje je danas zaboravljeno.

Andrade nije bio izravno pogođen revolucijom 1930. godine. Nakon uspostave vojne diktature pod vodstvom Getúlija Dornellesa Vargasa, uspio je zadržati svoje zaposlenje na Konzervatoriju u São Paulu i tada je vodio Odsjek za povijest glazbe i estetiku.

Od 1938. do 1941. Andrade je bio direktor Instituta lijepih umjetnosti na Sveučilištu u Rio de Janeiru, ali se kasnije vratio na svoj stari posao.

Njegovo posljednje pjesničko djelo, Meditação Sôbre o Tietê, ljubavno je pismo rijeci Rio Tietê, koja teče kroz São Paulo i koja se u Andradeovim djelima uspoređuje s Tejom (Tagus) u Lisabonu i Seinom u Parizu.

Bio je osnivač i voditelj mnogih brazilskih kulturno-umjetničkih ustanova, autor projekta Brazilske enciklopedije, a preminuo je 25. veljače 1945. u Sao Paulu.

Godine 1993. Središnja banka Brazila izdala je novčanicu od 500.000 cruzeira s njegovim likom.

Mojoj duši se žuri

Računao sam moje godine i otkrio da mi je ostalo još manje vremena za živjeti
od onog kojeg sam proživio do sad.

Osjećam se kao dijete koje je dobilo kutiju slatkiša, prve je pojelo slasno,
ali kad je vidjelo da ih je ostalo još malo,
počelo ih je jesti sa posebnom pažnjom i uživati u svakom zalogaju.

Nemam više vremena za beskonačne sastanke u kojima se govori o statutima, pravilima, procedurama i unutrašnjim odredbama,
znajući da ništa od toga neće biti postignuto.

Nemam više vremena da podnosim apsurdne osobe koje, unatoč poodmakloj dobi, još nisu odrasle.

Moje vrijeme je prekratko da bih raspravljao o naslovima. Želim sadržaj, supstancu,
mojoj duši se žuri...

Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji...

Želim provesti život sa osobama koje krasi ljudskost, stvarna ljudskost.
Koje se znaju smijati vlastitim greškama.

Ne želim se napuhivati vlastitim pobjedama.
Nitko se ne može smatrati izabranim prije vremena.
Ne treba bježati od vlastite odgovornosti. Ona štiti čovjekovu čast.

I želim koračati samo na strani istine i poštenja.
Važno je samo ono šta čini naš život korisnim i za druge.

Želim biti okružen osobama koje znaju kako dodirnuti srce drugih ljudi...
Osobama koje su teški udarci u životu naučili da odrastu sa nježnim dodirima duše.

Da... žuri mi se...

Žuri mi se da živim onim intenzitetom koji samo zrelost može dati.
Ne želim uzalud potrošiti više ni jedan slatkiš koji mi je preostao...
siguran sam da su još slađi od onih koje sam već pojeo.

Moj cilj je doći do kraja zadovoljan i u miru sa mojim bližnjima i mojom savješću.
Imamo dva života i onaj drugi počinje u trenutku kad shvatiš da je život samo jedan...

(Preveo s portugalskog Nikica Talan)