Marguerite Duras - ikona feminizma i predstavnica pisanja utemeljenog u žudnji
Francuska spisateljica, dramaturginja, scenaristica i redateljica Marguerite Duras umrla je u Parizu na današnji dan prije 30 godina, 3. ožujka 1996. godine.
Rođena je kao Marguerite Germaine Marie Donnadieu 4. travnja 1914. godine u Gia Dinhu u blizini Sajgona u tada francuskoj koloniji Indokini (današnji Vijetnam) u obitelji nastavnika, francuskih iseljenika.
Bila je kći Marie Legrand i Henrija Donnadieua. Bila je aktivna članica Francuske komunističke partije i Pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kao djevojčica ostaje bez oca, nastavlja živjeti s majkom i dvojicom braće. Kao osamnaestogodišnjakinja odlazi u Francusku te upisuje studij prava i političkih znanosti.
Pariške godine obilježene su joj udajom za pisca Roberta Antelmea, gubitkom njihova djeteta, pristupanjem Pokretu otpora, uhićenjem i deportacijom Roberta u logor (Duras pokušava zavesti agenta Gestapa kako bi spasila muža), ali i izdavanjem prvog romana Les Impudents, pod pseudonimom Duras (prema imenu sela gdje se nalazila kuća njezinog oca).
U tom košmarnom razdoblju upoznaje i svog ljubavnika Dionysa Mascoloa, pisca i političkog aktivista, s kojim dobiva sina Jeana. Marguerite, Robert i Dionys žive u istom stanu koji postaje okupljalište slavnih intelektualca i aktivista (Raymond Queneau, Maurice Blanchot, Maurice Merleau-Ponty, Boris Vian, Clara Malraux, Jacques Tati, Edgar Morin, Dominique Desanti, Jacques Lacan…).
Njezine velike književne uspješnice su pseudo-biografije Brana na Pacifiku (1950.) i Ljubavnik (1984.), dobitnik prestižne Goncourtove nagrade, koji izdaje sa 70 godina.
U Ljubavniku evocira svoje djetinjstvo obilježeno oskudicom zbog majčine loše investicije, majčinim ludilom, dinamikom nasilnika i žrtve između starijeg i mlađeg brata, zabranjenom ljubavnom vezom s bogatim Kinezom, otkrićem seksualnosti i svog spisateljskog poziva.
U središtu radnje je susret između starijeg ljubavnika i petnaestogodišnjakinje s licem užitka u haljini od svile, opasane kožnim remenom, u visokim potpeticama i s muškim šeširom.
Susret se događa prilikom prelaska preko rijeke, na putu do škole te predstavlja simbolično napuštanja majke i djetinjstva, anti-sudbinu i stvaranje sebe, kako upućuje Ingrid Šafranek u svojoj zbirci eseja Bijela tinta.
Ljubavnik, danas kultni roman, u početku je trebao biti album obiteljskih fotografija s Margueritinim komentarima.
Na njezin stil pisanja utjecali su različiti pravci: egzistencijalizam, avangarda Novog romana, postmoderne metafikcije osamdesetih. Njezino pismo je lirsko, minimalističko, erotizirano, fragmentirano i višeznačno.
Zbog spisateljske stvaralačke krize gotovo cijelo jedno desetljeće posvećuje filmu i kazalištu. U tom razdoblju nastaju art-filmovi Hiroshima, ljubavi moja, Moderato cantabile, Glazba, Uništiti, reče ona, Nathalie Granger, Žena s Gangesa, India Song, Agatha i beskrajno čitanje.
Njezini filmovi su eksperimentalni i meditativni, bez akcije i zapleta.
Na dan sprovoda Marguerite Duras, u crkvi Saint-Germain-des-Près, orgulje su svirale tango i rumbu iz filma India Song.
