Jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika, Lazar – Laza Kostić, umro je na današnji dan 1910. godine u Beču.
Rođen je 1841. godine u Kovilju (Bačka), u vojničkoj obitelji. Zarana prepoznat kao darovit, raspolažući znatnim obiteljskim imetkom, stekao je izvrsnu naobrazbu.
U rodnom mjestu je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a prava i doktorat prava na peštanskom sveučilištu. Službu je počeo kao gimnazijski učitelj u Novom Sadu. Potom postaje odvjetnik, veliki bilježnik i predsjednik suda.
Sve je to trajalo oko osam godina, a potom se, sve do smrti, isključivo bavi književnošću, novinarstvom, politikom i javnim nacionalnim poslovima.
Dva puta je bio u zatvoru u Pešti: prvi put zbog lažne dostave da je sudjelovao u umorstvu kneza Mihaila, a drugi put zbog borbenog i antiaustrijskog govora u Beogradu na svečanosti prilikom proglašenja punoljetstva kneza Milana.
Kad je oslobođen, u znak priznanja, izabran je za poslanika Ugarskog sabora, gdje je, kao jedan od najboljih suradnika Svetozara Miletića, živio i smjelo radio za srpsku stvar.
Potom živi u Beogradu i uređuje "Srpsku nezavisnost", ali pod pritiskom reakcionarne vlade morao je napustiti Srbiju. Na poziv kneza Nikole odlazi u Crnu Goru i tu ostaje oko pet godina kao urednik službenih crnogorskih novina i knežev politički suradnik. No i tu je dolazilo do sukoba, pa se vratio u Bačku. U Somboru je proveo ostatak života relativno mirno.
Za razliku od mnogih svojih pjesničkih suvremenika koji su, poput Đure Jakšića, proveli život u oskudici i na društvenoj margini, Kostić je pripadao najvišem sloju srpskoga građanstva, iako je trajno bio u političkoj nemilosti.
Stihove je pisao još 1850-ih kao gimnazijalac, a već 1860-ih, uz Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja, najvažniji je srpski pjesnik novoga naraštaja (Pesme, I–II, 1873–74; sam je priredio izdanje Pesme, 1909).
Najistaknutiji je predstavnik srpske romantičarske drame. Napisao je tri dramska djela: Maksim Crnojević (napisan 1863., objavljen 1866) pripada razdoblju najvećega nacionalnoga zanosa; Pera Segedinac (objavljen 1875., izveden 1882) razgraničuje dvije faze njegova sveukupna djelovanja; Gordana ili Uskokova ljuba (1890) spada u kasno razdoblje, kada je pjesnikov dramski romantizam već bio posve anakron.
Opsežan mu je i prevoditeljski rad, u kojem se ističu prijevodi Williama Shakespearea (Romeo i Julija, Hamlet, Car Lir, Ričard III, sve objavljeno između 1876. i 1904). Najslabije je prepoznat kao prozaik, premda je 1860-ih objavio zapažene pripovijesti (Maharadža, Mučenica).
Iako je već za života stekao glas tipskoga, ekscentričnoga romantičara, opus mu je u cjelini obilježen učenošću i poznavanjem kako klasične tako i moderne zapadne tradicije.
