“Kuća razbaštinjenih sanjara” nova je knjiga Miodraga Kandića

Mostarski pjesnik Miodrag Kandić, koji već godinama živi u Oslu, objavio je svoju drugu knjigu poezije pod naslovom "Kuća razbaštinjenih sanjara".

Iako je rođenjem vezan za Novi Travnik, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo je u Mostaru, a od 1993. živi u Norveškoj.

Godinu dana nakon prve objavljene knjige poezije "Čovjek sa dva srca", Kandić je priredio novi rukopis "Kuća razbaštinjenih sanjara", koji, kao i prva knjiga, izlazi u izdanju "Dobre knjige" iz Sarajeva.

POGLED U NEVIDLJIVO NEBO

U nijemoj tišini obale
Prepoznajem nadolazeći
Nemir voda

Što dalje odmičem rođenju
Sve više mi se otvara
Svevelika
I neistražena životna
Tajna

Važno je doći
Do skrivene strane
Postojanja

Slijediti sebe
Stopama usamljenosti

Otići na prapočetak
Do čiste bjeline

Kao slikar stati
Pred platno
Uzvišeno

Naslikati misteriju

Ovjekovječiti
Tajnu bez kraja

"Ako je poezija kuća, pitanje je ko je razbaštinio sanjare. Naravno, to razbaštinjenje je metafora egzistencije, pa je u prvom planu historija, njena čudovišnost ali i čovjekova metafizička ukletost. Na toj osnovi historija i metafizika grade čvorište iz kojeg utječe u poeziju i jezik kao hajdegerovsko stanište bitka. Tu, u jeziku Kandić je izgradio svoju poetsku kuću koja nas plijeni svojom nostalgijom, očarava melanholijom i nadasve plijeni ljepotom izbrušenih stihova", napisao je u predgovoru Enver Kazaz.

KAD BOJA ZAZVONI

Petru Lubardi

U dosluhu s nedodirljivim
On čuje nadolazeću buku vasione

A onda prasak crvenila
Božanska vatra Prometeja

Kao da je repatica
Udarila u zemlju

Bregovi se rasklopiše
More uzburkano zapjeni

Konji propeše
U narandžastom požaru

Bijelim krikom
Zakliktaše galebovi

Plave sjenke
Zarobiše podneva

Žuti strah smrti
Nadvi nad gorućim stijenama

Naša sudbina krvari i kaplje
Sa njegovih slika

Književnik Željko Grahovac u svom je pogovoru istaknuo razumljivost jezika koji pjesnik piše, nepretencioznost pjesničkog glasa i jednostavnost pjesničkih figura.

"Lirsko-kontemplativna stišanost i nepretencioznost pjesničkog glasa iz prve knjige odmah se i ovdje dȃ prepoznati: pjesnički subjekt se kreće u prostorima između postojanja i nepostojanja, između “jesam” i “nisam”, između bilog (ponestajućeg, u sve razuđenijem sjećanju) i budućeg (isto tako ponestajućeg, u sve raspršenijoj nadi ili u sve zamućenijoj perspektivi). Ta hijatus-smještenost u svakom slučaju je “neudobna”, sama po sebi problematična: zato u ovim tekstovima i nema nikakvih “spektakularnih” pregnuća ni postignuća kreativnog pjesničkog uma: nema, dakle, stilizacija ni “prelamanja” u jeziku koji bi autora uopće mogli dovesti u kušnju bilo kakvog samozadovoljstva (ispunjenja, ostvarenja) u domenu “zanata” (reprezentativne vještine “baratanja riječima”). Pjesnikov jezik posve je razumljiv, riječi, sintagme, pjesničke figure ne čine se nimalo “raskošnim” niti izražajnostilistički “sofisticiranim” – a, opet, u svakom tekstu se radi o prvim i posljednjim, o onim najtežim stvarima i pitanjima", zapisao je Grahovac.

OPORUKA U LEDU

Kroz zamrzlu svjetlost
Vrijeme me nosi
Sve više nebu

Iza mene duboko
Utrte u zemlju
Kosti dinosaurusa
I epske magle

Moje ime se pojavljuje
U oblacima
Koje goni vjetar
Ka sjeveru

Jednoga dana moj potpis
S testamentom
Osvanuće u ledu
Na dalekom glečeru

U kratkoj izjavi za Bljesak.info, autor se osvrnuo na pitanje: Zašto "razbaštinjenih sanjara"?

"Smatram da svako realizirano i publicirano umjetničko djelo, ili generalno uradak bilo koje vrste postaje vremenom objektom univerzalne percepcije. Samim tim stvaralac kao subjekat kreacije na neki način prestaje biti vlasnik svog djela. O tom nazovi fenomenu govori u ovoj knjizi ciklus pod nazivom Portreti".

Napominje također kako je "knjiga nastala u periodu jesen/zima 2021/22 kao prirodan slijed nadahnuća i pozitivnog filinga koji sam osjećao nakon prve objavljene knjige".

NEMOĆ

Ponekad osjetim
Da me je zarobila svjetlost

Kao da sam kristalić snijega
Dok usamljen zrakom treperi

U potpunoj tišini svijeta
Osuđen na vječni let