"Koliko god čovjek bio otuđen od svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvjećenja"

Yasunari Kawabata, japanski književnik, dobitnik Nobelove nagrade, na današnji je dan okončao svoj život.

Rođen je u Osaki 11. lipnja 1899., a preminuo u Kamakuri 16. travnja 1972. Počinio je samoubojstvo u svome studiju, ne ostavivši nikakvu bilješku ni objašnjenje.

Kawabata je prvi japanski pisac dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1968).

Nakon završetka studija (1924.) engleske i japanske književnosti u Tokyju, Kawabata se pridružio skupini pisaca koja se protivila realizmu i proleterskoj književnosti 1920-ih, a zagovarala neosenzualizam (shinkangaku-ha) te ga, zajedno s avangardnim pokretima svjetske književnosti (nadrealizam i drugo), predstavljala u časopisu Bungei shunjū.

Uz suradnju u tom časopisu, Kawabatina je samosvojnost zapažena već u poluautobiografskom romanu Plesačica s poluotoka Izua (Izu no odoriko, 1927).

Vlastito iskustvo gubitka obitelji u ranom djetinjstvu trajno će, kao motiv naglašena osjećaja osamljenosti, tuge, smrti i neostvarive ljubavi, obilježiti njegovo djelo.

Slobodan slijed slika, nagli prijelazi, snažan, gotovo senzualan imaginarij uz kontrastno supostojanje lijepog i ružnog, čistog i okaljanog, odlike su njegova visokoestetizirana stila što ga, uz korištenje iskustva svjetske književnosti, približava obilježjima japanskoga klasičnog pjesništva, haikua, osobito lančanomu stihu (renga).

Kawabata će sve više naginjati fluidnoj, bezobličnoj kompoziciji renge: asocijativnom naracijom težio je ispreplesti odnos čovjeka i prirode na način japanskih klasika. Većinu je romana objavljivao u nastavcima u časopisima.

Glavna djela: romani-lirske proze Zemlja snijega (Yukiguni, 1935–47), Tisuću ždralova (Senba-zuru, 1949–51) i Zvuci planine (Yama no oto, 1949–54); romani Majstor igre go (Meijin, 1942–54), Jezero (Mizuumi, 1954); erotska proza Uspavane ljepotice (Nemureru bijo, 1961); nadrealistička pripovijest Jedna ruka (Kataude, 1964–65) i drugo.

Proučavao je japansku klasičnu književnost, eksperimentirao u kratkoj formi (tzv. priča za dlan), vrsti proznoga haikua, te objavio dvije zbirke Priča s dlana ruke (Tanagokoro no shōsetsu, 1926., 1950); pisao književne kritike i filmske scenarije; otkrivao i poticao nove pisce (Mishima).

Kawabata je uvijek odbacivao samoubojstvo kao izlaz iz životnih problema. Na primjer u svom eseju "San na samrti" pisao je: "Koliko god čovjek bio otuđen od svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvjećenja. Koliko god vrijedan divljenja čovjek bio, ako izvrši samoubojstvo, on je daleko od stanja svetaca i mudraca."

Ipak, izabravši na kraju smrt, tako je svoj život i stvaralački put završio ovaj veliki majstor pera, ostavši nedokučiv kako u svojim izvanrednim djelima tako i u svom posljednjem činu, u činu samoubojstva.

U povijesti japanske književnosti, pak, ostat će lik velikog pisca, koji je gradio mostove između prošlosti i sadašnjosti, spajao tradiciju i suvremenost, i suočavao se sa svim akutnim problemima koji razdiru suvremenog čovjeka.