Možda je nepodnošljiva lakoća postojanja samo šala i knjiga smijeha i zaborava...

Češki književnik Milan Kundera rođen je na današnji dan, 1. travnja 1929. godine u Brnu, a veći dio njegovih književnih aktivnosti za neostaljinistički režim u Čehoslovačkoj bio je kao prvotravanjska šala - prvo ih strese, a onda žestoko naljuti.

Milan je kao dijete naučio svirati glasovir od oca Ludvika, a kasnije je otišao na studij muzikologije i kompozicije. Muzikološki utjecaji i referencije brojni su u njegovom književnom opusu.

Kundera je, također, u Pragu studirao književnost i estetiku, no nakon dva semestra prešao je na prašku filmsku akademiju, gdje je slušao predavanja iz režije i scenaristike. Nakon što je godine 1952. diplomirao, ondje je počeo predavati svjetsku književnost.

U književnosti se javio polovicom 1950-ih stihovima koji promiču komunističke vrijednosti te dramama s tzv. angažiranom društvenom problematikom.

Početkom 1960-ih distancirao se od svojih književnih početaka, postavši potkraj desetljeća (uz Ludvíka Vaculíka) oštrim kritičarom komunističkog režima.

Kao vodeći predstavnik skupine angažiranih književnika na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca 1967., nagovijestio je politički preokret, potonje Praško proljeće, koje je završilo sovjetskom intervencijom u kolovozu 1968.

Zrelo razdoblje njegova stvaralaštva započelo je romanom Šala (Žert, 1967), koji je češka kritika dočekala suzdržano, a inozemna kao senzaciju i obnovu češkoga književnoga modernizma.

Groteskna životna je to priča glavnoga lika okvir je u kojemu autor prikazuje promjene što ih je češko društvo prošlo u razdoblju tzv. realsocijalizma.

U zbirci pripovijedaka Smiješne ljubavi (Směšné lásky, 1970) nižu se naoko sitne, intimne drame, u kojima igre s predmetom žudnje u pravilu izmiču protagonistima. Od 1975. trajno se nastanio u Francuskoj, gdje se afirmirao kao naturalizirani autor koji od početka 1990-ih piše isključivo na francuskom jeziku.

Uz Bohumila Hrabala, u inozemstvu je najpopularniji suvremeni češki pisac.

Romanom Život je drugdje (Život je jinde, 1979) priklonio se modernizmu kafkijanske tradicije, u maniri »antiliričnosti, antiromantičnosti, skeptičnosti i kritičnosti«, na koju se poziva i u esejima Umjetnost romana (L’Art du roman, 1986).

Svoj programski sukob s književnošću »lirske ekstatičnosti« oprimjeruje životnom pričom mladoga pjesnika koji svoj talent i mladenačke ambicije stavlja u službu komunističke ideologije.

Roman Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou, 1979) složena je mreža ljubavnih intriga, svojevrsni prozni vodvilj ispunjen sukobima i neočekivanim razrješenjima.

Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění, 1981) okuplja sedam razmjerno samostalnih pripovijesti na temu smijeha (koji, prema autoru, može biti i naivan i intelektualan) i zaborava (koji pogađa svijet bez svijesti o vlastitom kontinuitetu).

Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bití, 1985), u svijetu najpopularnija Kunderina knjiga, bavi se motivima emigracije te idile i kiča. Provincijsku idilu ljubavnoga para, koji se vraća u »normaliziranu« Čehoslovačku, prekida slučajna smrt u prometnoj nesreći.

Filozofski roman Besmrtnost (L’Immortalité, 1990), postmodernističke izvedbe, sinteza je Kunderina beletrističkoga i esejističkoga djela. U njegovu je središtu slika čovjeka s kraja XX. stoljeća, bića u svijetu bez Boga, zaglušena medijskom manipulacijom i lažnim vrijednostima tzv. poznoga doba.

Kundera pripada krugu velikih svjetskih književnika za koje se svake godine očekivalo da će im biti dodijeljena Nobelova nagrada, ali to Nobelovom komitetu nikad nije padalo na pamet.

Uz Jorgea Luisa Borgesa, Carlosa Fuentesa, Umberta Eca i još neke književne velikane koji nikad nisu dobili Nobelovu nagradu, Milan Kundera je pisac koji je snažno utjecao na književnost druge polovine dvadesetog stoljeća.

Praznik beznačajnosti zadnji je Kunderin roman iz 2014. godine i još jednom je pred čitatelje došla kunderijanska lepršavost, ona iza koje se krije 'mnogo gorčine, ironije, parodije, a sve su to mehanizmi promišljanja samoga sebe i svijeta u kojemu autor jest, godina u kojima je sada' (V. Mikšić).

Neki pak autori tvrde da Kundera odavno nema što kazati i da on zapravo nije tako veliki književnik koliko njegova slava želi pokazati.

Tako je engleski pisac Jonathan Coe prije nekih šest godina u Guardianu postavio pitanje: 'Koliko je danas važan Milan Kundera?', nudeći svoje argumente za tezu da baš i nije jako važan.

Coe smatra da je nepodnošljivo Kunderino portretiranje ženskih likova te da je cijeli književni opus ovog suvremenog klasika obilježen muškim pogledom koji objektivizira žene.

Međutim, kako god doživljavali i tumačili Kunderu, on ostaje simbolom disidenta češkog komunističkog režima, autor čije su knjige bile zabranjene, te je 1975. emigrirao u Francusku.

Nakon što se Kundera proglasio francuskim piscem, domovina mu to nikad nije oprostila, kao što očito mnogo toga nije ni on oprostio njoj.

Oni koji ga vole čitati, nemaju nikakvih dvojbi da se radi o piscu kojeg čitateljstka publika diljem svijeta poštuje i uvažava. Oni kojima je 'slatkast i lepršav', rade mu reklamu, a stari Kundera sa svoje 92 godine vjerojatno je pomalo umoran od svih onih koji su mu kroz život 'sjedali na kosti'...