Književnik koji nas je učio kako biti svoga tijela gospodar

Hrvatski pripovjedač i dramski pisac Slavko Kolar rođen je na današnji dan prije 130 godina, 1. prosinca 1891. godine u Palešniku kraj Garešnice.

Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913., a 1919–20. bio na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronomski stručnjak (bio upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini) i često se selio.

Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u partizanskom pokretu. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946) i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1947–51). Uređivao je Hrvatski narod (1920) i Republiku (1946–48).

Svojom je prozom jednim dijelom nastavio tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st., s time što u njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga.

U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936).

Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga društva, pri čemu je prikazivao likove karijerista, kompromisera i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život. Negativnosti ljudske naravi ocrtavao je uvijek izrugivanjem bez zlobe.

Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da "pravice" nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu.

Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Brezu je vrlo uspješno ekranizirao Ante Babaja u istoimenome filmu iz 1967. Poslije je doživjela i scenske adaptacije, a Janica je postala jedan od paradigmatskih likova hrvatske književnosti.

Za novelu Svoga tijela gospodar 1932. dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike s početka XX. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom.

Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938), Natrag u naftalin (1946), Glavno da je kapa na glavi (1956) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih.

Njegove drame Narod je strpljiv (1947) i Sedmorica u podrumu (1949) političke su drame u maniri socrealizma, a Svoga tela gospodar (1956) uspješna je dramska adaptacija, nastala prema motivima istoimene novele.

Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković, Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953; Jurnjava na motoru, 1961).

Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u prevladavajućoj humorističnoj intonaciji.

Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, te humorizma u kojem nema jeftinih komičnih efekata.

Književnik Slavko Kolar preminuo je 15. rujna 1963. godine u Zagrebu.