Knjiga pod jelku: Osvojite roman koji diše andrićevski!
Roman u kojem oživljava jezik velikog Ive Andrića. Tako bi se mogao kratko, a o romanu ''Na Vrbasu tekija'' kratko se ne može govoriti, opisati roman književnika i kolumnista portala Bljesak.info Josipa Mlakića.
Povodom božićnih blagdana, svim knjigoljupcima mostarska knjižara Ivo Andrić poklanja roman ''Na Vrbasu tekija''.
Mlakić sam kaže kako je ovo plod njegove opčinjenosti Andrićem, a Nebojša Lujanović piše kako je ''autor zavidne pripovjedačke vještine, postavio je sebi gotovo nemoguć zadatak: progovoriti jezikom davnog velikog pisca, rekonstruirati njegov imaginarni svijet, te unutar njega otvoriti temu koju bi i Andrić sam načeo da je kojim slučajem danas među nama''.
Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja” (pod tim naslovom Mlakić piše kolumne na portalu Bljesak.info), roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.
Mlakić je uspio gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić.
U recenziji fra Drago Bojić kaže kako su na jednoj strani prošlost i dokumentarna građa, na drugoj piščeva imaginacija i majstorsko umijeće da toj prošlosti i njezinim akterima udahne život.
''Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima. Inspiriran Andrićevim književnim stvaralaštvom, novi roman Josipa Mlakića, i po stilu, i po strukturi, i po književnoj ljepoti, i po odabranoj tematici, diše naprosto andrićevski'', piše fra Bojić.
Denis Derk piše kako, ''kada već sam Andrić nije pisao o vrlo zanimljivom i neukrotivom fra Anti Kneževiću, najvećem borcu za izgradnju jajačkog samostana, onda je to umjesto njega učinio Mlakić, pisac postojane koncentracije, ali i tvrdih stavova po čemu se i najviše razlikuje od eteričnog i krajnje diplomatičnog nobelovca čija je nedokučivost ostala živa i godinama nakon njegove smrti''.
