"I povedoh ju do rijeke, vjerujući djevojka je, al’ imala je ona muža"

Španjolski književnik Federico García Lorca rođen je na današnji dan, 5. lipnja 1898. u Granadi.

Lorca je jamačno najpoznatiji španjolski književnik XX. stoljeća. U mladosti su mu prijatelji bili Luis Buñuel, Salvador Dalí, Juan Ramón Jiménez i drugi.

Svoje slikarsko i glazbeno znanje i senzibilitet iskoristio je zanimanjem za pučko pjesništvo i osobiti andaluzijski pučki glazbeni izraz, cante jondo, pretvorivši ih u izvor pjesničkoga nadahnuća.

U 1930-ima prokrstario je Španjolskom kao voditelj studentske kazališne družine "La Barraca", prikazujući širokoj publici najbolja djela Zlatnoga vijeka.

Pripadao je skupini poznatoj kao Generacija ’27, koja se povezala s europskim avangardnim pokretima. 

Kao osvjedočenog antifašista ubili su ga u građanskome ratu frankisti u kolvozu 1936., bojeći se njegova utjecaja na raspoloženje naroda.

Prve zbirke pjesama: Knjiga pjesama (Libro de poemas, 1921), Prve pjesme (Primeras canciones, 1922., izdane 1936), Pjesme (Canciones, 1921–24., izdane 1924). Najpoznatiji su Lorkini stihovi iz zbirki Poema del cante jondo (1931) i Prvi ciganski romancero (Primer romancero gitano, 1928).

Potonja izdanja nose poznati naslov Romancero gitano. U njima je najvidljiviji utjecaj andaluzijske pučke kulture. Godine 1934. objavio je dulju pjesmu Tužaljka za Ignacijom Sánchezom Mejíasom (Llanto por la muerte de Ignacio Sánchez Mejías), u kojoj je do savršenstva doveo ritam i asonantnu rimu.

Pjesma konjanika

Cordoba.
Daleka i sama.

Crni konjic, velik mjesec
i masline u bisagama.
Premda poznam ceste, nikad
neću stići u Cordobu.

Kroz ravnicu i kroz vjetar
crni konjic, crven mjesec.
Pogledima smrt me prati
svrh tornjeva iz Cordobe

Jao, duga li je cesta!
Jao, ti moj dobri konju!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu

Cordoba,
Daleka i sama.

Godine 1940. u Meksiku posmrtno je objavljeno glavno pjesničko djelo Pjesnik u New Yorku (Poeta en Nueva York), pjesnička transpozicija privlačnosti i odbojnosti susreta s metropolom anglofone Amerike i nadolazećega svijeta.

Prva mu je drama Mariana Pineda (1928); slijede Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća (Doña Rosita la soltera o El lenguaje de las flores, 1935) i dr. Najpoznatije su: Krvavi svatovi (Bodas de sangre, 1933), Jalovica (Yerma, 1934) i Dom Bernarde Albe (La casa de Bernarda Alba, 1945), sve tri s temom žene u konzervativnoj sredini. U njima je tragika sudbinâ neopoziva, kao u grčkoj tragediji.

García Lorca i danas je jedan od pjesničkih stupova XX. stoljeća na Zapadu.

Romanca mjesečarka

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen – grane.
I lađu na pučini,
i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
nju sve stvari posmatraju
ali ona njih ne može.

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
dolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, mačka lušež,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona stoji na balkonu
put zelena, zelen – kosa,
sanjari o gorku moru.

– Kume, hoću da mijenjam
svoga konja za njenu kuću,
i sedlo za ogledalo,
svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
odonud iz klanca Cabre.
– Kad bih moga, moj momče,
uglavio bih posao,
ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
sa holandskim ponjavama.
Ne vidiš li mojih rana
od njedara pa do grla?
– Tri stotine mrkih ruža
na košulji bijeloj tvojoj,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjić kristalnih
ranjavahu praskozorje.

Zeleno, što volim zeleno,
zelen vjetar, zelen – grane.
Popeše se do dva kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
– Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
– O, koliko je čekala!
Koliko je čekala te
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Na obrazu nakapnice
ljuljala se Cigančica
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi,
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen – grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.