Na današnji dan prije 85 godina, 4. siječnja 1941. u Parizu je umro Henri Bergson, francuski filozof i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Dugogodišnji profesor filozofije na Collège de France i član Francuske akademije ( i to kao prvi Židov koji je ušao u nju), Bergson je izvorni tvorac filozofije života.
Rođen je u Parizu 18. listopada 1859. godine, a školovao se na Lycee Condorcet. Privlačile su ga matematika i književnost, ali se konačno ipak odlučio za književnost. Nakon gimnazije postaje student u Ecole Normale.
Njegovo djelo uklapa se u širok intelektualni pokret koji je oživljavanjem iracionalizma, personalizma i evolucionizma na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće nastojao obnoviti filozofski duh pred njegovom negacijom u pozitivizmu Comteovih nastavljača.
Bergsonova filozofija izražava i ujedno stvara nove filozofske pretpostavke po kojima se sada zbiljnost shvaća kao tok pulsirajućeg života što ga čovjek zahvaća unutarnjim iskustvom, pri čemu je svaka filozofija uvijek konkretno pojedinačna, temeljena na intuiciji.
Organicistički koncept stvarnosti, koji je znatno pod Darwinovim i Spencerovim utjecajem, odvodi Bergsona do kritike mehanicističkih gledišta u znanosti.
Nasuprot pojmovima protežnosti, kvantitete i determinizma zakona koji uspostavljaju znanstvenu sliku svijeta, on ističe jedinstveni, nemjerljivi akt stalnoga životnog zamaha (élan vital) te slobodu volje koja ne postoji u mehaničkom vremenu znanosti, vezanom uz prostor, već u stvarnom kontinuitetu življenog vremena koje se izražava trajanjem (durée), a zahvaća tek intuicijom.
Bergson shvaća čovjeka kao osnovnu svrhu evolucije, točku u kojoj životni elan doseže svoju najvišu slobodu. Premda čovjekova pojava nije predestinirana, ona nije ni slučajna. Stvaralačka evolucija svemirski je proces koji u svojim bezbrojnim varijacijama može proizvesti i drukčija bića iste bîti.
Zato evolucija nije jednolinijska. Prava ili stvaralačka evolucija višedimenzionalna je, ona se ne iskazuje isključivo kroz činjenice biologije.
Prvih desetljeća XX. stoljeća Bergson je snažno utjecao na francusku filozofiju, a također i na angloamerički pragmatizam. Snazi toga utjecaja svakako je pridonijela i ljepota stila i jezika u njegovim djelima.
Nazivan od suvremenika Fichteom i Chateaubriandom našega naraštaja ili "duhovnom savješću trenutka", Bergson je doista bio zagovornik idealističke obnove, učitelj koji djeluje na mladež vještim stilizacijama i odabranim riječima (la belle parole bergsonienne), zagovornik mira i suradnje među narodima.
Glavna djela: Ogled o izravnim činjenicama svijesti (Essai sur les données immédiates de la conscience, 1899), Stvaralačka evolucija (L’Évolution créatrice, 1907), Duhovna energija (L’Énergie spirituelle, 1919), Trajanje i istodobnost (Durée et simultanéité, 1922), Dva izvora morala i religije (Les Deux sources de la morale et de la religion, 1932), Pamćenje i život (Mémoire et vie, 1957).
