Haruki Murakami: 'Svijet bez ljubavi je kao vjetar iza zatvorenog prozora'

Haruki Murakami zasigurno je jedan od najpoznatijih živućih književnika na svijetu. Rođen je u japanskom gradu Kyotu 12. siječnja 1949. godine.

Smatralo se gotovom stvari da će Murakami dobiti Nobelovu nagradu za književnost, a neki su se čak počeli kladiti hoće li Švedska akademija prvo nagraditi njega ili Orhana Pamuka.

Upravo negdje nakon 2006. godine, kad je Nobelova nagrada dodijeljena Pamuku, prognozeri su počeli u drugi plan smještati Murakamija. Ali, s obzirom da je ostao taj 'eho Murakamija' u širokoj orbiti imena za najcjenjeniju književnu nagradu, 2017. godine neki su pomislili da ga se Nobelov komitet konačno sjetio.

Ali, uzbuna je bila lažna, jer nagrada jest dodijeljena Japancu, ali Kazuo Ishiguru. Tako je Murakami i dalje ostao najpoznatije japansko književno ime među čitateljima, a nagrade su u ovom stoljeću odlazile drugim književnicima.

Umjesto japanske birao svjetsku književnost

Murakami je veći dio svoga odrastanja proveo u Kobeu, a s književnošću se susreo kao dijete, jer su mu i otac i majka predavali japansku književnost.

Rezultat toga bilo je Murakamijevo izbjegavanje japanske literature. Umjesto toga otkrivao je autore poput Balzaca, Čehova, Dostojevskog. “Da sam čitao japansku književnost morao bih o tome raspravljati s ocem, a to nisam želio’, izjavio je za Herald.

Studirao je dramu na Sveučilištu Waseda u Tokiju, gdje se i upoznao sa svojom budućom ženom, Yoko. Ona prva otkriva njegove likove. Slično kao i kod Scotta Fitzgeralda čija je supruga Zelda također imala priliku biti ‘prvi čitatelj’.

Njegovo prvo zaposlenje bilo je u trgovini gramofonskih ploča. Nakon završenog studija 1974. godine otvara jazz bar „Peter Cat“ u Tokiju, koji radi sve do 1982. godine.

Tema mnogih njegovih romana, kao i sami naslovi povezani su s glazbom, uključujući Dance, Dance, Dance (od R&B grupe The Dells), Norveška šuma (Norwegian Wood, po pjesmi Beatlesa) i Južno od granice, zapadno od Sunca (South of the Border, West of the Sun, prvi dio naslov je pjesme Nata Kinga Colea).

Počeo pisati nakon 30. godine života

Murakami je započeo s pisanjem u svojim ranim tridesetim godinama. Kako je sam rekao, gledajući bejzbol utakmicu odjednom je osjetio neobjašnjivu inspiraciju za pisanjem svog prvog romana (Hear the Wind Sing, 1979.).

Nekoliko narednih mjeseci pisao je samo nekoliko sati nakon završenog radnog dana u baru, tako da je uspijevao pisati samo kratka poglavlja. Nakon što ga je završio, roman je poslao na jedini natječaj koji je htio prihvatiti rad takve dužine i osvojio je nagradu.

Taj prvotni uspjeh ohrabrio ga je da nastavi s pisanjem. Godinu kasnije izdaje nastavak Pinball 1973. Godine 1982. izdaje Lov na divlju ovcu (A Wild Sheep Chase). Godine 1985. objavljuje Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta (Hard-Boiled Wonderland and the End of the World).

Svjetski poznat Murakami postaje objavljivanjem Norveške šume (Norwegian Wood), nostalgične priče o gubitku i seksualnosti. Milijun kopija prodano je u Japanu.

Među mladim Japancima Murakami je postao superzvijezda. Knjiga je tiskana u dva dijela, koja su prodavana zajedno. Jedna je imala zeleni, a druga crveni ovitak. Najzagriženiji obožavatelji izražavali su svoju naklonost jednom od dijelova noseći odjeću zelene, odnosno crvene boje.

Godine 1986. Murakami napušta Japan, putuje Europom i nastanjuje se u SAD-u.

Što je donijela svjetska afirmacija

Predaje, između ostalog, na Sveučilištu u Princetonu. Baš u to vrijeme i nastaju romani Dance, Dance, Dance i Južno od granice, zapadno od sunca (South of the Border, West of the Sun).

Kratke su priče važan dio Murakamijevog opusa. Priče napisane u periodu između 1983. i 1990. godine objavljene su pod naslovom Slon nestaje (The Elephant Vanishes). Poslije potresa (After the Quake) također je zbirka priča.

Inače, slično kao i Toru Watanabe glavni lik u Norveškoj šumi, Murakami skuplja ploče i fokusiran je na jazz.

Kada su ga jednom pitali za omiljenu turističku destinaciju odgovorio je kako je na prvom mjestu za njega Boston jer je najbolji za ‘kupovinu second hand ploča’. Murakamijeva kolekcija jazza broji preko 6000 ploča.

Ovaj plodni pisac obožava pisanje, ali nikad ne piše o književnosti.

Prema vlastitoj izjavi ‘ja sam autsajder japanskog književnog svijeta’ koja govori o stavovima kritike i nekih drugih pisaca prema njegovu stvaralaštvu, Murakami bježi od bilo kakve vrste kritike. ‘Mislim da je moj posao promatranje ljudi, a ne stvaranje ikakvog suda. Naravno da trebamo kritičare, ali to nije moj posao!’

Jazz, film, mačke...

Kako bi redovito pisao, Murakami ustaje u 4 sata ujutro i radi 4 do 6 sati. Poslijepodne odlazi na trčanje (10 km) ili plivanje (1500 metara) ili oboje, čita ili sluša glazbu. U krevet odlazi u 9 sati navečer.

“To je moja dnevna rutina. Ponavljanje držim ključnim jer mislim da na taj način sam sebe dovodim u hipnotičko stanje i bolju spoznaju sebe samog. Moja dnevna rutina koja traje dan za danom šest mjeseci ili godinu dana, zahtijeva mnogo mentalne pa i fizičke snage. To mi olakšava pisanje jer stvaranje dugačkog romana je kao trening opstanka. Fizički trening neophodan je jednako kao i umjetnička osjetljivost.”

Nakon džeza, ponajviše voli filmove. Kao student drame u Tokyu, Murakami je tijekom jedne godine gledao preko 200 filmova. Najdraži režiser mu je Aki Kaurismäki.

Murakami je veliki ljubitelj mačaka. U jednom eseju iz 1989. napisao je da je tijekom godina imao deset mačaka. Jednu od njih prozvap je “Kirin” prema kineskom jednorogu. Kirina mu je poklonio prezimenjak Ryu Murakami, jedan od dva japanska autora koje uživa čitati.

Ne zna kako priče završavaju

Njegova prva knjiga na engleskom bila je The Name Is Archer, Rossa Macdonalda.

Kao srednjoškolac zaljubio se u krimiće. Živio je u gradu Kobeu, vibrantnoj luci u kojoj je za mali novac (bio je prilično siromašan) u second hand knjižarama kupovao knjige na engleskom. Tako je i naučio čitati i pisati engleski jezik.

U međuvremenu se obogatio od književnosti. Kako je jednom rekao novinaru Guradiana: “Ako si bogat najbolje u tome je da ne moraš razmišljati o novcu. Najbolje od toga je da si možeš kupiti slobodu. Nije mi poznato koliko zarađujem na godinu, Nemam blage veze. Ne znam ni koliko sam poreza platio. Ne želim razmišljati o porezu.”

Zanimljiva je njegova tvrdnja da unaprijed ne zna kako završavaju njegove knjige kad ih počne pisati, posebno krimići.

U razgovoru za Paris Review o njegovim krimi pričama rekao je:

“Dok pišem nemam pojma tko je to učinio. Čitatelji i ja smo na istoj poziciji. Kada počinjem pisati, ni blizu ne znam zaključak niti što će se dogoditi sljedeće. Ako je u pitanju ubojstvo nemam blage veze tko je ubojica. Pišem knjigu kako bih saznao tko je to. Ako na početku znam tko je ubojica, po meni, nema smisla pisati priču.” 

Je li Murakami veliki pisac?

Kad se radi na prijevodu njegove knjige na engleski, Murakami tada bira između Alfreda Birnbauma, Philipa Gabriela i Jaya Rubina. Snažno se zanima za taj proces koji mu je iznimno bitan jer zna da će druge zemlje preuzimati engleske prijevode njegovih knjiga. Kada je u pitanju obrnut proces, Murakami sam prevodi s engleskog na japanski.

Mnogi ga i dalje osporavaju, nerijetko ćete naći mišljenje tipa "Murakami nije veliki pisac. On je pisac koji piše velike, tj. debele romane. Nije Amerikanac, ali pati od slične boljke kao i veliki američki pisci; nastoji napisati globalnu inačicu Velikog američkog romana" (Sven Popović).

Drugi će ga opet glorificirati, naglašavajući njegovu jedinstvenost u kontekstu simbioze japanske kultrure sa zapanjačkom.

Čini se ipak da ne treba previše očekivati od bilo kakvih sudova kritike ili kolega, jer kao što Muarkami reč - 'Ne postoji pogrešno mišljenje. Postoje mišljenja koja se ne slažu sa našim. To je sve'.