Gustav Krklec - jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća.

Na današnji dan, 23. lipnja 1899. godine u Udbini je rođen Gustav Krklec, hrvatski književnik i prevoditelj, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Krkle je jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća.

Rodio se kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Sušaku i Zagrebu.

U Zagrebu se priključio književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i Nikom Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919).

Najprije se upisao na studij u Beču, na Visoku školu za fizičku kulturu, a zatim u Zagrebu, na Filozofski fakultet. Godine 1922. odlazi iz Zagreba u Beograd. Tamo boravi do početka rata kada prelazi u Zemun.

U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine. Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru.

U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine.

Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta.

Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s više jezika.

Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom.

Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.

Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).

Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966).

Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1968.