Džamonja i Kiš - pisci kojima je bio suđen isti datum da pokucaju na vrata raja
Na današnji dan, 15. listopada 2001. u Sarajevu, u 47. godini, preminuo je bh. književnik Dario Džamonja.
Teme koje su gospodarile njegovim pričama bile su o samoći, o pijanstvima i mamurlucima te o naoko uobičajenim ljudskim životima. Velikan je to kratke forme u kojoj je toliko životne dubine da se njegovim pričama treba redovito vraćati.
Radio je kao novinar i kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Oslobođenje, Kolumnista, te urednik u časopisu Lica.
Džamonja je rođen 18. siječnja 1955. godine u Sarajevu, gdje je upisao gimnaziju. Nikada je nije završio, jer je već živio po kavanama.
Bio je dijete razvedenih roditelja, radi čega ga je uvijek pratio osjećaj da nikome nepripadnosti, a njegov je život samog početka prate tragedije. Ubija mu se stric, potom i otac nakon čega ga majka ostavlja i odlazi u Nizozemsku. Odrastao je s bakom i djedom.
Kada je počeo rat na području Bosne i Hercegovine, ostaje u Sarajevu do 1993. godine. Nakon ranjavanja, s obitelji odlazi u Ameriku iz koje neprestano sanja povratak. U Sarajevo se vraća 1998. godine.
Njegovi književni počeci sežu još u osnovnoj školi kada svojom jednostavnošću izraza ne očarava nastavnicu materinjeg jezika i dobija četiri plus. Kasnije je napisao da je baš za tu priču dobio 30.000 dinara.
Živio je od pisanja kolumni i vrlo kratkih novinskih komentara na teme svakodnevice, ali i od pomoći prijatelja.
"Priče iz moje ulice" bila je njegova prva debitantska knjižica od svega 50-ak stranica, koju je objavio 1979. godine. Zatim slijedi "Zdravstvena knjižica" 1985. godine, potom "Priručnik" 1988. godine, "These days" 1989. godine. Za svog života, objavio je 10 knjiga.
Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993. godine; Writers' Club Madison - druga nagrada za dokumentarnu književnost 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju Madison, 1996. godine.
''Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na finalno putovanje, u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva''
Danilo Kiš (1935-1989), jedan od najvećih autora u čijim djelima je sažeta sva gorčina surovog 20. stoljeća, umro je na današnji dan, 15. listopada 1989. godine.
Pisao je njegovanim stilom, s moderno shvaćenom fabulom.
Kiš je rođen 22. veljače 1935. godine u Subotici. Bio je sin Eduarda, višeg inspektora državnih željeznica i autora Jugoslavenskog voznog reda željezničkog, autobusnog, brodskog i zračnog prometa, i Milice Dragićević, Crnogorke s Cetinja.
Osnovnu školu pohađao je u Mađarskoj, a gimnaziju na Cetinju. Njegov je otac uhićen 1944. godine u jednoj antisemitskoj raciji i odveden u Auschwitz, gdje je ubijen zajedno s tisućama drugih Židova.
Ostatak obitelji Crveni križ odvodi u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. Godine 1954. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Beogradu, a 1958. godine diplomirao je na novoosnovanoj skupini za opću književnost, čime je postao njezin prvi diplomant.
Bio je, između ostalog, dramaturg beogradskog kazališta "Atelje 212" i lektor u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu. Rano se dokazao kao vrsni prevoditelj s francuskog i mađarskog jezika. Godinama je živio kao književnik i prevoditelj, a jedno vrijeme je vodio i međunarodnu suradnju u Udruzi književnika Srbije.
Danilo Kiš je napisao čuvene romane: "Psalam 44", "Mansarda", "Bašta, pepeo", "Peščanik" i "Grobnica za Borisa Davidoviča". Poznate su njegove knjige pripovijedaka: "Rani jadi" i "Enciklopedija mrtvih", drama "Elektra 70", te polemički spis "Čas anatomije".
Dok je radio na sveučilištu u Bordeauxu nastala je knjiga "Grobnica za Borisa Davidoviča". Ovo djelo uzburkalo je književnu kritiku i podijelilo čitateljsku publiku na one koji su ga hvalili i one koji su ga smatrali plagijatorom.
Kiš je pokušao objasniti suštinu knjige u polemici "Čas anatomije". Poslije toga se, razočaran, odlučio na dobrovoljno izgnanstvo.
Kiš se vratio u Francusku i u tom razdoblju nastaju njegova djela "Noć i magla", "Homo poetikus" i "Enciklopedija mrtvih".
Evocirajući uspomene, pisao je o obitelji Sam, napisao je obiteljsku kroniku koja prati život nekoliko generacija.
Bio je opsjednut iskustvima iz djetinjstva, užasima Holokausta, nestankom oca Židova, uspomenama na teško ratno djetinjstvo.
Kiš je dobitnik nagrada "Skender Kulenović" i francuskog ordena "Vitez umjetnosti i književnosti". Bio je dopisni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti.
Danilo Kiš je uveo samosvojan stil u književnost - dokumentarno-poetski pravac u kojem je miješao povijesne i biografske činjenice s imaginacijom.
Umro je u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. Sahranjen je u Beogradu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
