Dubravka Ugrešić - prognana čarobnica hrvatske postomoderne

Sjajna književnica Dubravka Ugrešić rođena je prije 75 godina, 27. ožujka 1949. u Kutini.

Završivši studij ruskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavila je raditi u sveučilišnom Zavodu za znanost o književnosti sve do početka devedesetih kada, iscrpljena medijskim progonom i nacionalističkim politikama u regiji, napušta Hrvatsku i pronalazi trajno prebivalište u Amsterdamu.

Već kao mlada autorica, Ugrešić koristi postmodernističke postupke poput intertekstualnosti i iskušavanja granica između masovne i visoke kulture, otvarajući tako prostor za ostvarenje pitke i neposredne poetike koja se ne stidi generacijskih, kulturnih i rodnih specifičnosti niti strahuje od trivijalnosti koja bi mogla presuditi trajnosti djela.

Najprije je pisala dječju književnost – Mali plamen te Filip i sreća – a potom objavljuje zbirku kratkih priča Poza za Prozu (1978.), čime se trajno opredjeljuje za odraslo čitateljstvo, uz iznimku dječje knjige Kućni duhovi iz 1988. godine.

Među najpoznatijim djelima Dubravke Ugrešić svakako su 'patchwork' roman Štefica Cvek u raljama života (kasnije i scenarij za ekranizaciju Rajka Grlića) i Forsiranje romana reke, a njezina akademska karijera ovjenčana je studijom Nova ruska proza i Pojmovnikom ruske avangarde, sastavljenim u suradnji s Aleksandrom Flakerom.

Nezaobilazna točka autoričine biografije već je spomenuti medijski progon hrvatskih novinarki, sažet u nazivu 'Vještice iz Ria'. Vještica je bilo pet: Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić optužene su za zalaganje protiv održavanja PEN-ova kongresa u Hrvatskoj i zataškavanje istine o ratnim silovanjima.

Osim što su bile neistinite, ove optužbe sramotno su reproducirane u nizu tekstova kojima se nastojalo oštetiti privatne i profesionalne živote navedenih 'antihrvatskih feministica' i 'baba koje progone Hrvatsku'. 

Sama Ugrešić, koja se u konstelaciji našla zahvaljujući eseju Čisti hrvatski zrak (izvorno objavljenom u novinama Die Zeit), u jednom kasnijem tekstu mazohistički pobrojava sve etikete od kojih je 1993. pobjegla u inozemstvo – popis je dug i, da nije zastrašujuć, bio bi smiješan.

Iskustva s početka devedesetih trajno su se utisnula u njezin rukopis pa tako izgnanstvo i identitet pod upitnikom postaju važni motivi njezina opusa, posebice u romanima Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli.

Prisvojivši vještičju tematiku, objavljuje i (čini se, podcijenjen) roman Baba Jaga je snijela jaje. Ovaj triptih reprezentativan je uzorak Ugrešićkina zrelijeg literarnog izraza, zahvaljujući kojemu pomno razgrađuje koncept starenja u okviru suvremenog kulta mladosti i roda (feministički elementi neizostavan su dio njezina opusa).

Zbirke eseja kao što su Američki fikcionar, Kultura laži, Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji prate Ugrešićkinu fikciju u živim, isprepletenim linijama osobnog i političkog.

Ugrešić je preminula 17. ožujka 2023. u svom domu u Amsterdamu.

Tekst je preuzet s portala VoxFeminae, koji podsjeća i na zanimljiv INTERVJU S DUBRAVKOM UGREŠIĆ.