Stoljeće zanemarene Vesne Parun: Golubica iz crnog maslinika

Hrvatska kulturna javnost ovih dana je proslavljala stoljeće Vesne Parun – stotu obljetnicu rođenja naše najveće pjesnikinje koja je rođena 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu.

Parun je živjela u Šibeniku, Visu i Splitu gdje je završila gimnaziju, a šezdeset godina je bila stanovnica grada Zagreba. Prvi je stan imala u Savskoj ulici, na broju 5, kojeg je, kako je pisao svojedobno Denis Derk, novinar, biograf i prijatelj, doslovno izmolila .

Od 2010. nije objavljena nijedna autorska knjiga

“Konačno se skućila u ulici Marijana Badela u Studentskom gradu gdje je dobila općinski stan zahvaljujući gradonačelniku Većeslavu Holjevcu od kojeg ga je doslovno izmolila. A onda je, pred kraj života, najdulje živjela u Stubičkim Toplicama, prvo u hotelu Matija Gubec, a onda u tamošnjem lječilištu gdje je i umrla 25. listopada 2010. godine“, navodi Derk. Pokopana je u Grohotama na otoku Šolti, otoku koji je jako voljela jer joj je majka Antica Mateljan Andreis bila Šoltanka pa su često ljetovale baš na tom škoju, nažalost, ne u obiteljskoj kući koja je razrušena u savezničkim bombardiranjima, nego u tamošnjim gostoljubivim odmaralištima.

Ipak, ključno je to da od smrti Vesne Parun, 2010. godine, nije objavljena nijedna jedina njena autorska knjiga, a u ostavštini je mnogo neobjavljenih rukopisa, zapisa različitih žanrova.

Stid pokazati stan

Karolina Lisak Vidović, novinarka i TV urednica smatra da se o stotoj godišnjici rođenja naše najveće pjesnikinje treba zapitati što je s njezinim djelom i njezinom ostavštinom.

“Tko polaže prava na njezino djelo i koliko hrvatske kulturne i znanstvene institucije brinu za njezinu ostavštinu? Stan na kraju grada u kojem je živjela, bez tople vode i grijanja, sav oslikan njezinom rukom, danas nije memorijalni centar Vesne Parun. Možda nas je stid pokazati ga. Nisam sigurna koliko je njezinih autorskih knjiga izišlo uopće od njezine smrti, a ostavila je iza sebe još puno neobjavljenih zapisa različitih žanrova. Njezine pjesme, nešto najvrijednije što hrvatska kultura uopće ima, u privatnome su vlasništvu i da ih interpretirate morate za to platiti, umjesto da učinimo sve da ih se čuje što više i što češće“, izjavila je Lisak Vidović za Bljesak.info.

Poznato je da Matica hrvatska priprema dvije knjige izbora iz poezije Vesne Parun u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti. Hrvatska televizija nedavno je premijerno prikazala dokumentarni film Branka Pejnovića o Vesni Parun, a Muzej Prigorja iz Sesveta, gdje je za vrijeme Drugog svjetska rata i nakon njega, živjela Vesnina obitelj, organizirao je putujuću izložbu posvećenu slikarstvu Vesne Parun otvorenu u knjižnici u Šibeniku.

Početkom godine objavljen je i znanstveni hommage Vesni Parun nazvan „Golubica iz crnog maslinika“ autorice Sanje Knežević, profesorice sa zadarskog sveučilišta, koja donosi novi pogled na Parun, umjesto pjesnikinje patnice, predstavlja 'pjesnikinju nadženu'.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu otvorena je izložba „Žena koralj, žena hrid“ koju je moguće pogledati sve do 23. travnja, a na kojoj su predstavljeni dijelovi iz Grafičke zbirke, Zbirke rukopisa i starih knjiga, Zbirke muzakalija i audiomaterijala te općeg fonda Knjižnice.

U predvorju NKS izloženi su rukopisi Vesne Parun, grafičke mape, kao i glazbeni rukopisi nastali na njenim stihovima, a zastupljene su i fotografije hrvatske fotografkinje Zlate Vucelić, te mural „Koralj vraćen moru“ kojeg je oslikala Nika Vrbica, studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Gola pred očima svijeta

Vesna Parun bila je golema, smatra Marija Dejanović, hrvatska višestruko nagrađivana pjesnikinja, ne samo po svom iznimnom talentu i predanosti pjesničkom umijeću, nego i po hrabrosti da cijeloga života živi ljubav i poeziju.

“Živjeti ljubav u njenom je slučaju značilo ranjivost, ali i nepotkupljivost. Živjeti poeziju, pak, značilo je materijalno siromaštvo, ali i bogatstvo onoga što je pjesnikinja ostavila za sobom. 'Za mene postoji u životu samo ekstaza', rekla je svojedobno velika pjesnikinja. U svojoj ponosnoj iskrenosti, često na vlastitu štetu, bila je svojevoljno gola pred očima svijeta“, izjavila je Dejanović za Bljesak.info.

Stupivši snagom vihora na našu scenu, dodaje Lisak Vidović, pjesništvo Vesne Parun ključno je za put hrvatske lirike prema slobodi umjetničkog izričaja koje se dogodilo tek kasnije s časopisom Krugovi.

Luksuz slobode umjesto materijalnh dobara

“Ova obljetnica naša je prilika da aktualiziramo razgovor o slobodi Vesnina pjesništva danas, o našoj slobodi pristupa njemu, o dostupnosti njezinih kultnih zbirki poezije, o odnosu prema njezinom naslijeđu, ustvari da razmislimo o nama samima“, izjavila je Lisak Vidović.

U svojim javnim istupima, Parun je, podsjeća Dejanović, progovarala je o nepovoljnoj poziciji žene u književnosti i u društvu, te bila  prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela od književnosti.

“U javnim raspravama s kolegama pokazivala je žustrinu i ljubav za pravdu, a u knjizi 'Noć za pakost' otvoreno je pisala o tada tabuiziranom abortusu. Živjela je boemski i slobodno. Ta ju je sloboda koštala, ali je i njezino djelo učinilo neprocjenjivo vrijednim. Vesna Parun odabrala iskrenu tugu umjesto lažnog osmjeha malograđanskog društva, luksuz slobode umjesto materijalnih dobara, moć stvaralaštva umjesto društvenog prestiža. Bila je previše ponosna i svoja da, kao neki muški književni suvremenici, traži balans između ovih polova i tako načini kompromis između unutarnjeg i vanjskog svijeta“, ističe Dejanović.

Nikada nigdje nije radila, nije primila nijednu jedinu plaću

Miro Petrović, napominje, kako Vesnu Parun nije mazila sreća i da je po vlastitom priznanju, provela težak život u kojemu je bilo više patnji nego radosti.

“Bila je trajno neshvaćena. Nikada nigdje nije radila, nikada nigdje nije primila ni jednu plaću, živjela je jedino i isključivo od književnog rada - onda je jasno da takav život i nije mogao biti veseo“, rekao je Petrović za Bljesak.info.

Njezina vrlina, dodaje Dejanović, nije bila u skrajnutosti: njezina je vrlina bila da je unatoč toj skrajnutosti bila nepokolebljiva.

“U kasnim godinama, njezino nekoć prekrasno tijelo, ranjeno licemjerjem društva i okrutnošću svijeta, u sebi je do kraja nosilo nepresušno vrelo ovozemaljske ljepote duha. Usamljenički život u proveden u lošim materijalnim uvjetima nije uspio načeti njezinu stvaralačku svemoć. Velika pjesnikinja Vesna Parun ostavila nam je u naslijeđe neprocjenjiv korpus književnih djela, ali i primjer toga da je moguće živjeti po vlastitim pravilima. Vesnu Parun uvijek ću vidjeti kao ideal čiste ljepote koja nadilazi okove tjelesnog, besmrtnu božicu proljeća, visoki bijeli hram koji se brani od prodora svijeta“, rekla je Dejanović.

Ni spomenika, ni nagrade

Iz Društva hrvatskih književnika iz kojeg se Vesna Parun čak dva puta ispisivala, najavljivali su upostavljanje međunarodne nagrade za meditaranske pjesnike koja bi nosila ime Vesne Parun. Nikad nije realizirana. Iz Grada Zagreba godinama su najavljivali da će u Preradovićevoj ulici postaviti  spomenik ili barem spomen ploču na kuću u toj ulici gdje je Parun napisana „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih“. Nikad nije realizirano.