Dragutin Tadijanović - jedan od onih koji su tiho kročili poetskim krajobrazom
Hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović preminuo je na današnji dan, 27. lipnja 2007. godine u Zagrebu.
Rođen je u mjestu Rastušje 4. studenog 1905., a književnost i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937.
Od 1944. bio je književni tajnik u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu, a od 1945. urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske. Od 1953. do umirovljenja 1973. direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU-a; redoviti član JAZU-a (danas HAZU) od 1965. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (1967) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1982).
U književnosti se javio 1922. pjesmom Tužna jesen u Omladini, pod pseudonimom Margan Tadeon. Pod svojim imenom objavljivao je od 1930. Opredijelio se za zavičajnu i intimnu tematiku.
Prva faza njegova stvaralaštva (1920–35; zbirke Lirika, 1931; Sunce nad oranicama, 1933) obilježena je izrazitom povezanošću s rodnim krajem, prirodom, sjećanjem na idilične dane djetinjstva (pjesme Visoka žuta žita, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Da sam ja učiteljica, Sunce nad oranicama).
Došavši u Zagreb, ostao je mitski povezan s Rastušjem, pa njegovom lirikom prevladavaju osjećaji osamljenosti, otuđenosti, čežnja za mjestom pripadanja. Pjesme su pisane jednostavnim, jasnim jezikom, a ključni je lajtmotiv tema povratka.
U drugoj fazi (1950–86; zbirke Pjesme, 1951; Blagdan žetve, 1956; Srebrne svirale, 1960; Prsten, 1963; Vezan za zemlju, 1974) bavi se antitetičkim pojmovima urbano – ruralno, europsko – zavičajno, prošlost – budućnost. Počinje propitivati i egzistencijalistička i ontološko-metafizička čovjekova stanja.
Usmjerava se prema urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima pjesme (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu Georga Trakla, Ad honorem et gloriam, Ljudski vijek, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića).
Zbirka Prijateljstvo riječi (1981) označava raskid s idealiziranim karakterom ranije lirike, a Kruh svagdanji (1986) s rodnim Rastušjem.
Djevojka na prozoru
S karanfilom u ruci, virila je iza zavjese.
Ugledavši mladića crnih očiju,
došla je na prozor i, tobože nehotice,
mahnula karanfilom.
Nasmiješio se.
Nije ga još nigda vidjela,
ali čim on pogleda na prozor,
prinosi ona karanfil k ustima i ljubi ga.
Kad je otišao, dugo je gledala karanfil.
I bila je, malo, žalosna.
Došao je, zatim, drugi. Plav i vitak.
I mahne joj rukom, veselo.
Ona se nasmiješi.
I poljubi crveni karanfil.
I pobjegne, brzo.
Zagreb, 15.4.1926.
Svjestan iskustvene važnosti pjesama uopće, Tadijanović im daje notu autobiografičnosti, a istodobno ih, navođenjem mjesta i vremena nastanka pjesme, smješta u stvarni kontekst, potvrđujući time izrazitu poetsku samosvijest (More u meni, Oblak, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Na stolu kruh, Grozd, Sve je već rečeno, U sjeni mrke krošnje, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).
Iako se znao okušati i u haikuu i u sonetima, u stilsko-izražajnom i stihotvornom smislu nastavljač je slobodnoga stiha (od Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i A. B. Šimića), obilježenog odmjerenim, biranim figurama i jednostavnim leksikom.
