Bio je jedan od temelja hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini

Na današnji dan prije 390 godina, 21. kolovoza 1631., u Olovu je preminuo Matija Divković, hrvatski franjevac i vjerski pisac. Rođen je u mjestu Jelaške kod Vareša 1563. godine.

Divković je prvi izdao knjigu na hrvatskom narodnom jeziku i prema tomu smatra se utemeljiteljem hrvatske književnosti na pučkom jeziku u Bosni i Hercegovini.

Djelovao je u duhu obnove Katoličke Crkve, iako ima teoretičar s oprečnim stavovima: "Divkovićevo djelo pripada šesnaestom stoljeću, zlatnom vijeku hrvatske književnosti" (D. Brozović), a ne razdoblju što se naziva književnošću protureformacije ili katoličke obnove, kamo ga smješta većina književnih povjesničara, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.  

Vjerojatno je da je u franjevački red stupio u najbližem samostanu, u Olovu, gdje je primio temeljno znanje. Školovanje je nastavio u Italiji, poslije čega se vratio u Bosnu na rad.

Godine 1609. bio je kapelan u Sarajevu. Čini se da je osim kapelanske dužnosti vršio i kakvu drugu službu, jer su u to doba imali uz samostane i škole. Ovdje je dovršio prvo svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, a počeo je prevoditi Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice.

Godine 1611. Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova bosančice i gdje je oba djela tiskao.

Godine 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta, koje je dovršio u Olovu (1614.). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704.).

Ovdje mu je 1616. objavljen i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).

Matiju Divkovića je savjetom i potporom pri izdavanju njegovih djela pomagao Bartul Kačić Žarković, biskup makarski (1615. – 1645.), koji je upravljao i nekim župama u Bosni, a fratri su bosanski imali svezu s franjevačkim samostanima u Makarskom primorju (Živogošće, Zaostrog, Makarska).

Svrha Divkovićeva pisanja bila je pružiti kvalitetna i teološki, glede Tridentskoga koncila, ispravna moralno-poučna katolička djela redovnicima i svjetovnjacima.

Djela su mu prijevodi, preradbe i kompilacije iz srednjovjekovne i poslijetridentske katoličke književnosti.

Nauk karstjanski za narod slovinski (tzv. veliki) objavio je zajedno s pripovijestima Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (1611., svako djelo ima zasebnu paginaciju).

Preuzimajući građu od I. Herolta, Divković je sočnim ijekavsko-ikavskim govorom rodnoga kraja oblikovao priče koje je puk lako prihvaćao i razumijevao, pa danas nije moguće odrediti koliko je narodno pripovijedanje utjecalo na njega, a koliko on na strukturu narodne priče. To se odnosi i na zbirku propovijedi Besjede svarhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616), prijevode i kompilacije raznih propovijedi I. Herolta, V. Pepina, B. Bustija, V. Ferrerija, Jakova Varaginskoga.

U djelu Nauk karstjanski s mnozjemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali, 1616), u kojem je kompilirao Ledesmove i Bellarminove katekizme, sam kršćanski nauk zauzima tek četvrtinu knjige.

Ostalo su raznoliki prilozi, uglavnom pjesničko-dramski tekstovi, koji su vješto i svrsishodno izabrani iz dalmatinsko-dubrovačke srednjovjekovne književne tradicije (nekima nisu otkriveni predlošci), koji su i bili uzrokom velikoj popularnosti toga Divkovićeva zbornika (27 izdanja).

Sva je djela tiskao bosančicom i to su prve knjige tiskane tim pismom. Popularnost i raširenost Divkovićevih knjiga ne samo među običnim pukom Bosne, Slavonije i Dalmacije nego i među glagoljašima i u Dubrovniku (o čemu svjedoče postojeći prijepisi i primjerci knjiga u njihovim knjižnicama) uvelike su pridonijele homogenizaciji i uobličenju jezika hrvatske književnosti u predstandardnom razdoblju.

Divkovićeva su djela imala velik utjecaj na pjesnike, pisce i propovjednike, XVII. i XVIII. st., a i leksikografi (A. Della Bella, J. Jurin, J. Stulli) crpili su iz njih mnoge riječi i izraze.