Petar Zrinski: Hrvatski mučenik i simbol otpora tuđinu

Grof Petar IV. Zrinski, hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik, rođen je na današnji dan prije 400 godina.

Petar Zrinski je jedno od najvažnijih imena u kolektivnom pamćenju Hrvata od dolaska na područe današnje Hrvatske, BiH i šire.

Rođen je 6. lipnja 1621. godine u Vrbovcu, a nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskoga (međimurskoga) kapetana.

Majka Petra Zrinskog bila je grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.

Po savjetu ugarskog primasa Pétera Pázmánya 1630. je zajedno s bratom započeo školovanje kod isusovaca u Grazu, a nastavio ga na isusovačkom učilištu u Trnavi.

U pratnji kanonika Matije Szenkviczija poslije je s bratom otputovao u Italiju, gdje se bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje.

Od tada je boravio u Ozlju, gdje se 1641. oženio Anom Katarinom Frankapan, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.
 
Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinšćice kraj Rijeke bio je optužen za veleizdaju, ali je ubrzo bio pomilovan i 1647. postavljen za velikoga kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48), istaknuvši se u završnim bitkama 1647–48. na njemačkom i češkom bojištu.

Godine 1649. potukao je Osmanlije kraj Slunja, a po izbijanju Kandijskoga rata od 1654. pomagao je Mletačku Republiku na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete. Vrativši se u domovinu 1655. suzbio je Osmanlije u blizini Perušića u Lici.

Zrinjski je godine 1658. bio je postavljen za ogulinskog i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga Primorja. U vrijeme Erdeljskoga rata izvojevao je 16. X. 1663. veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih Stijena blizu Otočca.

U jesen 1664. pristupio je uz brata Nikolu VII. protuhabsburškoj uroti, uz koju je povezana njegova daljnja sudbina. Nakon smrti brata Nikole, 24. I. 1665. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden tek potkraj 1668.

Nakon sloma neuspjele urote usmjerene protiv habsburškog apsolutizma uhićen je zajedno s Franom Krstom Frankapanom te pogubljen 1671. u Bečkom Novom Mjestu.

Njegovi su posjedi tada prešli u vlasništvo carske krune pa je time velik dio Hrvatske bio stavljen pod upravu Dvorske komore.

Bečki dvor je ustrajno nastojao uništiti sve što je bilo u vezi s obiteljima knezova Zrinskih i Frankopana, i to mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo.

Nakon pogubljenja, vlastodršci iz Beča potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenoga 1703. godine u tamnici u Grazu i bio posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji.

Bavio se Zrinjski i književnim radom, napisao prepjev Nikolinih pjesama (pisane na madžarskom) i objavio ga u 1660. u Veneciji pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od madžarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje.

O utjecaju što ga je Petar Zrinski imao na suvremenike svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665), koju je 1663. ispjevao Petru 'v pohvalu'.

Znameniti hrvatski povjesničar Ivan Lučić posvetio mu je kartu naslovljenu "Današnji Ilirik", objavljenu u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666).

Tijelo Petra Zrinskoga je, zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana, bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali.

Godine 1907. Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u zagrebačkoj katedrali.

Noć prije pogubljenja Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan napisali su oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan.

Fran Krsto Frankopan napisao je svoje pismo supruzi Juliji Naro na talijanskome jeziku, pošto mu je supruga bila Talijanka, a Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, na hrvatskome jeziku.

Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskoga napisano svojoj voljenoj Katarini, započeto riječima "Moje drago Zercze" (srce), jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskome jeziku. Jedno je od najljepših pisama toga doba.

Moje drago serce

    Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga
    moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja
    sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše
    naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan
    od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem
    ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni
    valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval
    aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.
    Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan
    niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega
    koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše
    mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i
    prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi
    naukupa pred njegovem svetom thronušem
    u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar
    ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do
    končanja našega siromaštva. Ja sam vse
    na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti
    ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu
    pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29
    dan aprila meseca o sedme ore podvečer,
    leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju
    Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar