Bio je jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, a sebe je nazivao 'kritičkim racionalistom'

Prije točno 120 godina rođen je Karl Popper, veliki britanski filozof austrijskog porijekla.

Karl Raimund Popper rodio se u Beču 28. srpnja 1902. godine. Jedan je od vodećih filozofa XX. stoljeća. Diplomirao je 1922. i doktorirao 1928. na Sveučilištu u Beču iz područja kognitivne psihologije, što mu je kasnije omogućilo usmjerenje prema filozofiji znanosti, napose spoznajnoj teoriji i logici.

Za studija priključio se socijalističkomu pokretu te prihvatio marksističke ideje, no ubrzo ih je zbog "pseudoznanstvenosti" napustio, okrenuvši se liberalizmu koji je kroz svoje osobne i filozofske nazore slijedio cijeli život.

Zbog jačanja njemačkoga nacističkog utjecaja u Austriji 1937. emigrirao je na Novi Zeland, gdje je predavao na Canterbury University Collegeu u Christchurchu (1937–45).

Nakon rata odlazi u Veliku Britaniju, gdje je do umirovljenja bio profesor logike i epistemologije na London School of Economics and Political Sciences (1946–69).

Iskustva II. svjetskoga rata i totalitarizama u Europi toga razdoblja bitno su obilježila njegove filozofske nazore, stoga se sva tri glavna područja njegovih istraživanja (filozofija znanosti, socijalna filozofija i filozofija politike) temelje na principu suprotnome zatvorenoj totalitarnoj svijesti – principu otvorenosti.

U filozofiji znanosti, odnosno epistemologiji utemeljitelj je "filozofije kritičkoga racionalizma" koja se, s jedne strane, protivi logičkomu pozitivizmu (napose neopozitivizmu Bečkoga kruga s kojim je isprva surađivao), a s druge, metafizičkomu idealizmu i materijalizmu, čime je postao jedan od najznačajnijih protivnika esencijalizma u filozofiji prema kojem se sve pozicije svode na nepromjenjivu bît koja je vječna i nadvremena.

Njegov je temeljni antipozitivistički stav taj da se pravilnosti ustvrđene u prirodnim znanostima ne mogu i ne smiju univerzalistički primjenjivati na ljudsko ponašanje jer se ono ne odvija prema istim uzrocima koji vrijede u prirodnim znanostima.

Protiveći se tadašnjoj epistemološkoj praksi, osobito Bečkoga kruga, koja je zastupala načelo provjerljivosti (verification principle) hipoteza (iskaza), Popper, u svom najznačajnijem epistemologijskom djelu Logika znanstvenog otkrića (Logik der Forschung, 1935), uvodi revolucionaran obrat načelom opovrgljivosti (falsification principle) koje postaje središnjom metodom njegove filozofije znanosti, ali i pogleda na svijet.

Ono podrazumijeva da se hipoteza (teorija, iskaz, sud, aksiom) ne postavlja više metodološki tako da se pokušava dokazati ili potkrijepiti (verification), nego opovrgnuti (falsification). Opovrgljivost (falsifiability) za Poppera je ujedno kriterij razgraničenja (demarcation) između racionalno i iracionalno postavljenoga iskaza, jer racionalna diskusija o određenom znanstvenom iskazu može biti moguća samo ako je opovrgljiva, odnosno ako je postavljena tako da se može izložiti opovrgavanju.

Na taj se način zadovoljava uvjet racionalne znanstvene diskusije jer znanstvenik svoj iskaz (hipotezu) postavlja tako da ga sam nastoji opovrgnuti, a ne braniti, čime se iz racionalne znanstvene metode isključuje svaki oblik dogmatizma i ideologizacije znanja.

Time Popper dolazi do postulata pogrješivosti (falibilizma) svega znanja, a time i znanstvenih iskaza (hipoteza), što je pretpostavka napretku znanosti koji počiva na mogućnosti da bolja, provjerljivija hipoteza odmijeni lošiju, odnosno manje provjerljivu. OPŠIRNIJE