Bila je najprevođenija i prva slobodna hrvatska književnica
Hrvatska književnica i prevoditeljica Vesna Parun rođena je na današnji dan, 10. travnja 1922. u Zlarinu.
Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula zbog II. svjetskog rata. Nakon rata započela je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica.
Vrlo opsežan pjesnički opus Vesne Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja.
Antologijskom zbirkom Crna maslina (1955) te zbirkama Ropstvo (1957), Pusti da otpočinem (1958) i Ti i nikad (1959) potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju. Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i Vjetar Trakije (1964), svojevrsnih himna moru.
Spoznaju tragičnosti života izrazila je u zbirci Ukleti dažd (1969), punoj mračnih raspoloženja i rezignacije.
U sljedećim zbirkama pokazala je sklonost ironičnomu, satiričnomu i grotesknomu, upućujući na konkretnu društvenu zbilju (Apokaliptičke basne, 1976; Salto mortale, 1981; Tronožac koji hoda, 1993; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998; Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt, 2002., i dr.), iako se i poslije vraćala elegijskomu, nostalgičnom i metafizičkom ozračju prijašnjih zbirki (Bubnjevi umjesto srca, 2003).
Na formalnome se planu iskazala i u slobodnome stihu i u tradicionalnim metričkim oblicima (sonetne zbirke Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1972; Salto mortale; Suze putuju: /bolnički soneti/, 2002), a i u pjesmama u prozi (Indigo grad, 1990).
Umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini života. Pokopana je na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana u Grohotama na Šolti.
