"Bila sam zrno rumena grožđa, lisica utekla iz gvožđa"
Na današnji dan, 25. listopada 2010. godine, u Stubičkim toplicama preminula je velika hrvatska pjesnikinja Vesna Parun.
Unatoč teškim prilikama u kojima je provela veći dio života, Vesna Parun bila je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, čiji će stihovi još dugo grijati srca čitatelja.
Odmalena upoznata sa siromaštvom, Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine. Obitelj je živjela u skromnim prilikama, u neprekidnom strahu od gubitka posla Vesninog oca koji je skrbio za obitelj, promijenivši velik broj radnih mjesta.
Slavna pjesnikinja je osnovnu školu je pohađala na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Vesna Parun je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji.
Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica u dobi od deset godina u školskom časopisu "Anđeo Čuvar", pjesmu pod nazivom "Pramaljeće".
Nakon mature, odselila se s obitelji u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije privela kraju.
Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zore i vihori u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja politika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to ju nije pokolebalo.
Nastavlja pisati i objavljuje zbirke Crna maslina (1955.), a potom i Ropstvo (1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost.
Njezino zrelo stvaralaštvo obilježilo je satirično ozračje, s dodatkom kritike suvremenog društva. Najbolji primjer satire koji je izdala jest Pelin basne iz 1998. godine.
Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom ozračju koji su obilježili njezin rad.
Za svoj izniman književni opus, Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo.
Među ostalim značajnim nagradama su: 2003. godine Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez 1968. godine za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1970. godine Diploma za poeziju u Parizu.
Smrt mjeseca
Bila je pijana crvena šuma one večeri
kad mi je razbila harfu od vatre koju su mi darovale krijesnice
Sa njiva su ustajale slijepe spavačice
i dolazile slomljenih koljena, u mrtvi grad
da žrtvuju svoja bedra za orače
koji su trunuli i pod brezama.
Pantere i zmije tada su iz stabala otključane.
Čarobnjaci na trgovima pretvarali su suze u olovo.
Jezera, ishlapila od dima munja.
još slanost njihovu suše na čekinjavim žalima.
Na njedrima od gline češljale su djevojke
ljubičastu kosu. Koraci vojnika gase svjetiljke:
Htjela bih da ostaneš nepoznat cestama
nad kojima će se fijuk bičeva
skameniti u mliječnu stazu.
Zastrta osmijeha pjevaju studene žene,
ružine latice pjesme padaju na pločnik.
U grlu trn: oštar kao mjesečina.
Samo im lagan korak ostaje od krika
i lepeza od mahovine nad opranim čelom
u kojemu je kucao kljun zlatne češljugarke.
A ona je zaspala u kamenu, trećega dana. Na kiši.
Mjesečev ubojica kupa se u ribnjaku.
