Andrija Kačić Miošić – velikan hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti
Na današnji dan prije 265 godina, 12. prosinca 1760. umro je u Zaostrogu hrvatski pučki pjesnik i fratar Andrija Kačić Miošić (poznat i po nadimku Starac Milovan).
Bio je vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.
Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime.
Otac mu je bio Bartul Miošić, a majka Manda roda Tomaševića iz Baćine. Ujak mu je bio fra Šimun Tomašević, gvardijan franjevačkoga samostana u Zaostrogu i vikar franjevačke provincije Bosne Srebrene koji mu je pomogao tijekom školovanja za svećenika.
Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a po tom rodoslovlju, odn osno Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo.
Prvu je naobrazbu stekao u franjevačkome samostanu u Zaostrogu (1716–21). Studij filozofije i teologije završio je, prema starijim istraživanjima, u Budimu, a prema novijima u Osijeku.
Godine 1730–35. učiteljevao je na filozofskoj školi u zaostroškome samostanu. Sljedećih deset godina bio je "lector generalis" u šibenskoj bogosloviji. God. 1745–50. boravio je u samostanu u Sumartinu na Braču (1747–49. gvardijan). Nakon toga je ponovno otišao u samostan u Zaostrog, gdje je ostao do kraja života (gvardijan 1753–54).
Rezultat njegova predavačkoga rada u Šibeniku priručnik je skolastičke filozofije Peripatetička počela u duhu najoštroumnijega naučitelja Ivana Dunsa Škota (Elementa peripatethica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, 1752).
Godine 1756. štokavskom je ikavicom tiskano njegovo najznačajnije, žanrovski teško odredivo, djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga. U njemu se nalazi 41 pjesma.
Prošireno izdanje iz 1759. sadrži 136 pjesama. Oduševljen narodnom prošlošću, čitajući djela svojih suvremenika, posebice Filipa Grabovca, Kačić Miošić prikazao je u stihu i prozi najznačajnije događaje iz prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda. U prvome dijelu Razgovora prevladava proza, u drugome stih.
Pjesme su pisane asimetričnim epskim desetercem 4 + 6, a 2. i 3. pjesma ukrštenim rimovanim osmercem. U predgovornim i pogovornim bilješkama istaknuta je autorova težnja za prosvjećivanjem slabije obrazovane publike, koja se, osim slovinskim, ne može služiti ni jednim drugim jezikom.
Povodeći se za poetikom narodne epske pjesme, želio im je pružiti istinito i povijesno znanje.
