Navršilo se 200 godina od rođenja fra Grge Martića
Navršilo se 200 godina od rođenja fra Grge Martića, franjevca, preporodnog književnika, pjesnika, sakupljača narodnih pjesama, kulturno i političkog djelatnika.
Rođen je u posuškoj Rastovači 24. siječnja 1822., a umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. godine.
Grgo, krsnoga imena Mate, rano je ostao bez oca, a prvu naobrazbu, onu iz narodnih pjesmarica, dobio je od majke Jele, te od strica Rade, guslara koji se mogao podičiti za to vrijeme neobičnom vještinom – bio je pismen, i koji je u svom nećaku prepoznao nešto posebno i veliko te mudro zaključio kako mu treba školovanje.
Zato ga je odveo u samostan u Kreševu gdje je završio osnovnu školu te stupio u franjevački red.
Godinu dana iza toga otišao je u požešku gimnaziju, gdje se sve (pa i matematika) učilo na latinskom.
U vrijeme studija u Zagrebu upoznao se s Gajem, Babukićem, Vrazom, Šulekom i drugim istaknutim Ilircima, čije će ideje prihvatiti i kasnije provoditi u praksu. Poslije je otišao u Mađarsku, u Stolni Biograd (Székesfehérvár) studirati teologiju. Svećenik je postao u Bosni na sam Božić 1844.
Nakon što je imenovan župnikom u Sarajevu, prihvatio se još jednog zadatka – postao je zastupnik franjevačke provincije za veze s turskom vlašću i drugim konzularnim predstavništvima u Sarajevu.
Fra Grgo bavio se pitanjima školstva, predavao je u franjevačkoj školi u Kreševu, a pisao je i udžbenike. Nastavničkim radom bavio se gotovo pet desetljeća, ali se nije mogao pomiriti s nedostatkom udžbenika pa je tako 1871. objavljen njegov Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni.
Prije toga, 1858., pripremio je Dikcionar tursko-srpsko-hrvatski, koji nije objavljen jer u to vrijeme u Bosni nije bilo tiskara, a materijal koji je poslao u Beograd na tiskanje, nestao je.
Bavio se i prikupljanjem narodnih umotvorina – zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem prikupio je i pripremio zbirku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, koja je objavljena u Osijeku 1858. godine. Također, njegovim je zalaganjem 1856. osnovana prva tiskara u Sarajevu.
Bio je vješt govornik, bistar, bridak, što mu je pomoglo u stvaranju vrlo vrijednih političkih veza, a njegovo djelovanje u Agenciji bosanskih franjevaca u Sarajevu i zaštita koju je tako ishodio za Katoličku crkvu, nemjerljive su vrijednosti.
Fra Grgo je prisno surađivao s hrvatskim preporodnim intelektualcima (poznata je njegova izreka: "Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske"), ali bio je i uvjereni pobornik panslavenskih ideja čvrsto vjerujući kako bi ujedinjenje sa Srbima obama narodima donijelo stoljećima željenu slobodu.
Kasnije je, doduše, u potpunosti napustio tu ideju, ponadavši se kako će austro-ugarska aneksija BiH pomoći pripojenju bosanskohercegovačkog katoličkog življa hrvatskoj matici.
Međutim, suprotno fra Grginim očekivanjima, Monarhija nije imala takve namjere. Austrougarska odluka po kojoj BiH ostaje u zatečenim granicama toliko je razočarala fra Grgu da se odrekao svih zaduženja, položaja i veza, te se sklonio u samostan u Kreševu gdje je u miru, bez dodira s političkim previranjima, proveo posljednje desetljeće i pol života.
Za života je pisao lirske i epske pjesme, među kojima se opsegom ističe epski ciklus Osvetnici (I–VII, 1861–83), o crnogorsko-turskim sukobima i bosanskohercegovačkoj krizi 1876–78., za koji mu je uzor bio u prvome redu Ivan Mažuranić, a i Andrija Kačić Miošić, Ivan Gundulić te usmeno epsko pjesništvo.
Objavljivao je i prigodna djela religiozne tematike (Obrana Biograda godine 1456. Slavje sv. Ivana Kapistranskoga, 1887; Posvetnici, 1895) te putopise, u stihu i prozi.
Za povjesničare su zanimljiva Zapamćenja, što ih je po njegovu kazivanju zabilježio Janko Koharić (tiskana 1906. u cenzuriranoj verziji).
Sa Ivanom Franom Jukićem objavio je Narodne piesme bosanske i hercegovačke… (1858).
Prevodio je djela Homera, J. Racinea, F. R. de Chateaubrianda i L. N. Tolstoja.
Plač Bosne (ulomak)
Sunce žarko, sakrij se pod oblake!
Sinje more, razdri brijege jake!
Sorite se visoke planine!
Procvilite, prebijele stine!
Zapišite, sivi sokolovi!
Pocrnite, bijeli labudovi!
Od jauka bijednih tavničara
Ggdnih rana, krvavih handžara.
Evo ima trista godinica,
Kako kod nas kuka kukavica,
Krv nedužnu otkako lijemo,
I za ime Krista vojujemo,
Drobna čeda maču podnosimo,
Sijede djede na kolju gledimo,
Otce naše groznih u okova,
A matere pod nogam hatova,
S vrućim znojem oremo, žanjemo,
A hlebcu se najest ne možemo…
(Iz pjesme "Plač Bosne" objavljene u u Vrazovom Kolu 1842.).
