Mujaga kao ogledalo našeg zastoja: Može li nas teatar podsjetiti da javno dobro nije iznimka, nego obveza?

Dok na sceni Narodnog pozorišta Mostar pulsira grad građen s vizijom i kičmom, neposredno izvan kazališnih zidina sudaramo se s estetikom zapuštenosti i poraznom politikom asfalta kao vrhunskog civilizacijskog postignuća. Predstava o Mujagi Komadini, stoga, nije tek puki povijesni podsjetnik. Ona je brutalno precizna dijagnoza naše suvremene pasivnosti koja nas provocira pitanjem: jesmo li od aktivnih građana postali tek nijema publika koja u mraku čeka da netko drugi upali svjetlo?

Upravo u tom procjepu nastaje predstava „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“ Adnana Lugonića, u režiji Dine Mustafića. Ona nadrasta okvire biografskog prikaza i postaje povod za duboko promišljanje o tome što danas, u općem rasulu, uopće znači ideja grada i javnog dobra. Koristeći lik povijesnog vizionara kao precizno izbrušeno ogledalo, Mustafić pred nas beskompromisno stavlja ogoljenu kritiku društvene stagnacije i sustavnog zaborava. Dok se svjetla u dvorani polako gase, grad na sceni počinje rasti, no indikativno je da se svjetla u publici ne gase odmah. Ta namjerna režijska odluka da gledatelji ostanu obasjani dok se rađa scenski grad nije nimalo slučajna i predstavlja autentični brechtovski trenutak koji nam uskraćuje komfor mraka i anonimnosti. U tom nemilosrdnom svjetlu, mi nismo samo promatrači, nego smo i viđeni u svojoj pasivnosti. Taj produženi trenutak vidljivosti prisiljava nas na bolno suočavanje s onim Mostarom koji svakodnevno gledamo kroz prozor dok uzaludno kružimo tražeći parking ili od kojeg zaziremo pred prizorima ruševina i nagomilanog smeća. To je trenutak u kojem shvaćamo da grad na sceni ima kičmu i plan, predvođen čovjekom koji nije čekao dozvolu da bude vizionar.

Direktan udar na komfor publike i radikalno rušenje „četvrtog zida“ kulminira kada iz samog mraka dvorane, iz naših redova, na scenu stupaju sestre, slijepa Historija i nijema Povijest. Njihov izlazak iz publike nije tek puki režijski trik, već dijagnoza. One su naše zrcalne slike, smještene među nas kao podsjetnik da povijest nije daleki proces koji se promatra s distance, već živa materija u kojoj aktivno sudjelujemo. Iako onesposobljene da vide viziju ili artikuliraju istinu, one su sudbinski vezane za mehanizam grada koji pred nama izrasta.

Vrhunac te simbolike očituje se u gotovo ritualnom, potresnom prizoru u kojem austrougarska glazbenica svira violončelo, dok joj Historija, poput bolničarke na prvoj liniji fronta, prinosi stalak s infuzijom iz koje kapa krv. Taj instrument, koji bi u prosvjetiteljskom ključu trebao simbolizirati harmoniju i europski progres, ovdje postaje aparat za preživljavanje na koji je prikopčan cijeli jedan narod. To je brutalna metafora civilizacijskog napretka koji se na ovim prostorima oduvijek plaćao vlastitim životima kao najskupljom valutom. Dok krv ritmično kapa, podsjećajući na državu koja je stoljećima krvarila pod raznim sustavima, glazbenica ne prestaje svirati, sugerirajući onaj žilavi, prkosni opstanak koji Mujaga Komadina nastoji pretočiti u beton i svjetlo. Taj stalak s krvlju je račun koji nam predstava ispostavlja, podsjećajući da je grad, kojeg danas olako prepuštamo zapuštenosti, izgrađen na žrtvi koja nas obvezuje da ne budemo tek pasivna publika u mraku, već građani koji preuzimaju odgovornost za vlastito svjetlo.

U tom kontekstu, Mujaga Komadina nadrasta povijesnu figuru i postaje mjera naše sadašnje odgovornosti. Predstava ne rekonstruira biografiju niti podiže spomenik prošlosti, već postavlja neugodno pitanje: zašto je služenje javnom dobru danas postalo subverzivna iznimka, a ne podrazumijevani standard? Tu Mujaga prestaje biti lik i postaje etički standard, koji nije idealiziran i očišćen od kontradikcija, već je prikazan kao čovjek koji razumije sustav, zna kako se poslovi sklapaju i novac zarađuje. Bio je taktičar i strateg koji je znao pregovarati i usmjeriti prostore moći prema zajedničkom dobru, kao da stalno navodi vodu na gradski mlin. Tu leži ključna demistifikacija moći jer on nije nedostižno božanstvo, već čovjek koji koristi sustav za opći napredak, šaljući prosvjetiteljsku poruku da je promjena moguća kada se znanje udruži s voljom. Njegov profit nikada nije bio krajnji cilj, već tek nusproizvod građenja, jer je razumio da osobna korist ne smije biti konačna svrha postojanja. Upravo na tom mjestu nastaje nepremostiva pukotina između njegova vremena i našega.

Krećući se između dokumentarizma i fikcije, između političkog teatra i poetske refleksije, predstava svoju najveću snagu crpi iz razotkrivanja zaborava u kojem tavorimo. Grad koji gledamo nije samo prostor pamćenja, nego i prostor sustavnog, namjernog zaborava koji nikada nije neutralan. Zaborav je ovdje politički čin kojim se opravdava trenutna nepomičnost. Ne zaboravljamo zato što se ne možemo sjetiti, već zato što nam je lakše živjeti bez obveze koju sjećanje neminovno nosi. Zato Mujagina borba za električnu struju, urbani red i obrazovanje prestaje biti povijesna epizoda i postaje čin borbe protiv mraka, kako onog doslovnog u sokacima, tako i onog metaforičkog u našim razmišljanjima. Predstava nastoji unijeti „svjetlo“ tamo gdje caruje apatija, opismeniti našu sadašnjost o tome što grad u svojoj biti jest. Mujagin Mostar nije kasaba koja se grčevito drži ostataka prošlih carstava, nego grad koji svjesno bira budućnost. Dok mi danas zapinjemo u logici sustava koji je izgubio smisao, on se otvarao onome što dolazi. I upravo u toj razlici leži nelagoda koju predstava proizvodi: jer ako je Mujaga mjera, onda smo mi ono što se mjeri.

Dino Mustafić koristi scenu kao javnu govornicu, vjerno slijedeći brechtovsku tradiciju teatra koji ne nudi katarzu kao utjehu, već kao poziv na akciju. To je prostor za dijalog sa zajednicom koji nadilazi umjetničku sliku. Gledatelj prestaje biti pasivni konzument emocije i postaje sudionik u procesu preispitivanja društvenog mehanizma. Igra ansambla nije utjeha, već kirurški rez koji razmiče mrak. To je lekcija o odgovornosti koja nas uči da ne smijemo biti tek promatrači vlastitog propadanja, već akteri koji imaju pravo na viziju. Zašto bi nam danas bilo lakše pljeskati viziji staroj više od stotinu godina nego artikulirati vlastitu? Zašto nas ne obvezuje ono čemu se divimo? Čini se kao da smo zamijenili uloge i postali publika koja u mraku čeka da netko drugi preuzme teret odluka.

Završni susret s Mujagom Komadinom, koji se na sceni pojavljuje kao Genius Loci ili utjelovljeni duh mjesta iz drugog svijeta, donosi konačni slom prosvjetiteljskog optimizma pred licem naše barbarske stvarnosti. U tom nadrealnom trenutku, slijepa Historija mu podnosi izvještaj o našem vremenu, saopćavajući mu nezamislivo: da je sve što je on gradio srušeno, pa čak i Stari most. No, tragični vrhunac ne leži u informaciji o srušenom kamenu, već u spoznaji o sustavnom rušenju onih nevidljivih mostova koji čine grad. Mujaga je gradio s vizijom povezivanja, podižući dva mosta kao šavove na tijelu grada, s namjerom da stanovnici žive zajedno, a ne da ih rijeka i sudbine razdvajaju. Njegovo posmrtno čuđenje i pitanje: "Kakav je to narod?" upućeno je direktno nama koji dopuštamo da ti mostovi svakodnevno pucaju pod pritiskom naše šutnje i odvajanja. To je vrhunac „začudnosti“ u kojoj se povijesni vizionar pretvara u etičkog suca, podsjećajući nas da smo srušili samu ideju zajedničkog dobra.

Posebno potresan trenutak predstave, onaj koji nas najsnažnije veže za sadašnjost, jesu prizori ruševina grada koje nijemo vrište s video-platna. Te sablasne slike zdanja koja već više od tri desetljeća čekaju da ih netko vrati u život nisu tek dekor, nego su otvorena rana Mostara koja ne zacjeljuje. Dok gledamo te skelete nekadašnjeg sjaja, predstava nam šalje imperativnu poruku da se grad mora trgnuti i konačno zakoračiti u život. To nas neminovno suočava s vlastitom ulogom u tom procesu i pitanjem jesmo li, kao građani, zaboravili da imamo pravo zahtijevati od vlasti viziju koja nadilazi puko održavanje zastoja? Jer mostovi, škole i funkcionalna infrastruktura nisu "pokloni" političkih elita, nego njihova elementarna obveza prema našem zajedničkom prostoru i, što je najvažnije, našem ljudskom dostojanstvu.

Pitanje koje ostaje nakon predstave nije koliko je Mujaga Komadina bio velik, nego koliko smo mi pristali na malo. U tom smislu, ovo je suočavanje s granicom između odgovornosti i komfora, između etike i interesa. I tu dolazimo do najneugodnijeg pitanja koje nadilazi samu kazališnu dvoranu: trebamo li uopće pljeskati onima koji u javnom prostoru grade tek ono što bi trebalo biti apsolutni minimum? Dok ansamblu Narodnog pozorišta Mostar pripada zasluženi i iskreni aplauz jer su uspjeli bez patetike iznijeti ovu tešku dijagnozu, onaj drugi, društveni aplauz kojim nagrađujemo političke „vizije“ o asfaltiranju ulica ili uvođenju rasvjete u 21. stoljeću, postaje opasan simptom.

Zato ova predstava nije ni nostalgija ni lekcija iz povijesti. Ona je dijagnoza grada koji je istodobno živ i umoran, zajednice koja pamti, ali stagnira, zarobljena prošlošću u kojoj se vrijednosti priznaju, ali se rijetko traži njihovo ostvarenje. Ona je prosvjetiteljska jer odbija pristati na neznanje i pasivnost. Na kraju ostaje teška misao: možda nam Mujaga danas ne treba kao uzor kojem ćemo se diviti, nego kao donja granica ispod koje se ne smije ići. Grad se ne gradi pljeskom, nego odlukama, a odgovornost za te odluke uvijek se na kraju vraća nama. Mujaga je znao da budućnost Mostara ne leži u preživljavanju u prošlosti, nego u hrabrosti da se vizija pretvori u stvarnost. Odgovornost je na onima koji moraju ne samo upaliti, nego i zahtijevati da svjetlo ostane upaljeno.