Marija Antoaneta bila je posljednja francuska kraljica prije revolucije 1789. godine. Živjela raskošno i trošila ogroman novac na šminku, robu i frizuru, zbog čega je u narodu postala poznata kao Madame Deficit. Svoj kraj dočekala je na giljotini 1793. godine, svega devet mjeseci nakon što je pogubljen njen muž Luj XVI.
Rodila se 1755. godine u palači Hofburg u Beču kao Marija Antonija. Od male živahne princeze puno se očekivalo. Najveći razlog tomu bila je upravo njena majka, austrijska kraljica i jedna od najmoćnijih žena u povijesti Europe - Marija Terezija.
Princeza Marija dobivala je najbolju poduku iz čitanja, pisanja, gramatike i iz stranih jezika. Učila je tek zato što mora, a rezultati su bili poprilično loši. S navršenih deset godina nije znala pravilno pisati njemački, a njeno znanje francuskog i talijanskog nije se popravilo ni kada joj je francuski kralj Luj XV. poslao najboljeg tutora iz Pariza naučiti ju strane jezike.
Marija je briljirala u onim stvarima koje su je zanimale. Bila je očarana glazbom od malih nogu, a već u djetinjstvu vrlo dobro je svirala harfu i flautu. Kad god bi se obitelj Habsburg okupila u velikom broju, Marija bi preuzela pažnju cijele prostorije kada bi počela pjevati, svirati ili plesati.
Kad god bi Antonija prkosila majci, izbila bi žustra rasprava, a cijeli Hofburg ili Schönbrunn već se navikao na sukob dvije najveće vatre kuće Habsburg. Premda su se često svađale, njihov odnos bio je stabilan i pozitivan, što se jasno vidi iz njihovih sačuvanih pisama.
Marija Antonija nije puno znala o tome što se zapravo događa u Sedmogodišnjem ratu, no kada je rat napokon završio, javila se potreba da Francuska i Austrija službeno sklope svoj savez i produže ga na iduću generaciju. Tako su Marija Terezija i Luj XV. dogovorili politički brak između francuskog prestolonasljednika i austrijske princeze.
Marija Antonija nije bila osobito oduševljena što seli u Pariz. Interesirao ju je grad mode, glazbe i novih trendova, no bila je svjesna svoje političke uloge i u tome nije uživala. U Francusku je stigla s navršenih 15 godina te je odmah preuzela frankofonu verziju svog imena - Marija Antoaneta.
Prvi dani bili su joj posebno teški. Kada su nakon vjenčanja aristokrati slavili u Versaillesu njihov brak, pijana rulja ceremonijalno je otpratila bračni par u krevet na opći užas i Luja i Marije koji onda nisu obavili bračne dužnosti. Brak nisu konzumirali idućih sedam godina, a postoji nekoliko objašnjenja zašto.
Prvo i vjerojatno najlogičnije objašnjenje bila je činjenica kako su se jedva poznavali. Luj je bio sramežljivi introvert koji je čitav život imao problema normalno komunicirati s ljudima. Mariji se uopće nije svidio na prvu. Bio je ružnjikav, malen i previše sramežljiv za živahnu kraljicu.
Drugo je objašnjenje je Lujeva fimoza pa mu je seksualni čin bio odviše mučan i bolan. Taj problem je riješen taman prije nego što su napokon dobili prvo dijete. Treći razlog bio je sveopći pritisak na dvoje mladih ljudi koji je dolazio od njihovih roditelja, baka, djedova, sestri i braće, njihovih stričeva, ostatka svojte te vjerojatno baš svake osobe iz Francuske i Austrije.
Iz svega se zaključuje kako su dvoje ljudi od 15 godina života vjerojatno bili kompletno izgubljeni i stresirani, a možda su i inatljivo htjeli malo naživcirati svoje roditelje.
Od 1770. godine u austrijskoj politici nastupa Josip II., drugo dijete te najstariji sin Marije Terezije. Josip je bio vrlo racionalan i ozbiljan lik, koji je u obitelji Habsburg uživao svačije poštovanje jer je uvijek bio odgovoran i svima oslonac. 1777. godine stigao je u Pariz na diplomatski skup, premda je glavni razlog njegovog dolaska bila njegova 19 godina mlađa sestra koja još nije bila trudna.
Josip je u pismu svojoj majci napisao kako je nakon ozbiljnog razgovora s bračnim parom zaključio kako nisu obavili dužnosti isključivo zato što kod sestre ne postoji interes, a kod kralja ne postoji dovoljno jaka volja. Ipak, njegova pojava u Parizu nešto je značila i Luju i Antoaneti, koji su nakon njegovog posjeta počeli raditi na potomstvu.
Marija je rodila četvero djece. Krajem 1778. godine na svijet je došla Marija Terezija Šarlota, a tri godine kasnije rodila je prvog sina Luja Jozefa, na opće oduševljenje cijele francuske aristokracije. Nakon njega rodila je još Luja XVII. te Sofiju Helenu. Samo je Šarlota živjela dug život, ostala djeca umrla su mlada ili tijekom Francuske revolucije.
Tijekom 1780-ih godina, rastuće nezadovoljstvo radi francuskih vanjskih dugova te par pobuna radi loše ekonomske situacije naveli su mnoge ljude u Francuskoj krivca pronaći u Mariji Antoaneti. Oba posjeta Josipa II. Parizu rezultirala su tračevima kako je došao po novac iz francuske riznice koju mu je otključala njegova sestra.
Premda su mnogi komentari bili bez ikakve racionalne podloge, ni Marija Antoaneta nije bila bez krivice. Kralj i ona naljutili su gotovo cijelo plemstvo kada su na visoku poziciju uzdigli jednu skromnu obitelj koja se pokazala njima odana. Njihova involviranost u Američku revoluciju bila je kontradiktorna jer su slali novac koji nisu imali kako bi eventualno napakostili Britancima. Raskošne zabave na dvoru te naručivanje najskuplje robe iz daleke Indije također nisu pomogli.
Marija je probala problem riješiti kada se aktivirala u politici, gradila škole i propagirala umjetnost. Međutim ništa od toga nije pomoglo. Kada je nastupila Francuska revolucija, ogorčen narod svu je krivnju svalio na Antoanetu.
O njoj su kružile još gore priče nego prije 1789. godine, a jedna od glasina bila je da je gladnom narodu rekla: "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače." Ne postoje nikakvi konkretni dokazi kako je ikad izgovorila te riječi te je vrlo vjerojatno kako se radi samo o antirojalističkoj propagandi tog vremena.
Pokušala je pobjeći iz Francuske tijekom Revolucije, no ona i njen muž su uhvaćeni i odvedeni natrag u Pariz. Suđeno im je 1793. te su oboje proglašeni krivima za gušenje novog poretka u Francuskoj. Marija je smaknuta na giljotini krajem iste godine.
Marija Antoaneta ostala je zapamćena u povijesti kao jedna od najraskošnijih kraljica koja je trošila kao da nema sutra i bila sukus svih problema francuskog naroda. Kada maknemo povijesne okolnosti i propagandu, vrlo vjerojatno je bila samo još jedna plemkinja koja nije uočila masovnu društvenu promjenu koja se događa pred njenim očima.
