Prvo se izborio za hrvatski jezik u Saboru, a onda je provodio protuhrvatsku politiku

Na današnji dan prije 210 godina, 29. svibnja 1816. u Varaždinu je rođen Ivan Kukuljević Sakcinski, političar i znanstvenik koji je održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Saboru Hrvatske.

Bio je sin Antuna Kukuljevića, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj. Njegova obitelj podrijetlom je iz Rame u Hercegovini. U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.

Kukuljević Sakcinski se školovao u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, u gimnaziji kod Isusovaca gdje je maturirao 1831. godine, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.

Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Ljudevita Gaja, oduševljen je ilirac.

Godine 1840. dobio je zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841. godine) podnio je ostavku na časničku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure.

Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. godine veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867. godine) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.

Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.

U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede, tako što bi uvođenje u javni život bilo postupno.

Dotadašnji govori i zapisnici od druge polovice 13. stoljeća u Hrvatskom saboru bili su samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio i pogubnost nadomještanja hrvatskog jezika stranim jezicima.

Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore "visoke aristokracije". I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislavu koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure.

Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Josip Jelačić 5. lipnja 1848. godine otvara Hrvatski sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili.

No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem.

Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod.

Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. U njegovu golemom radnom opusu arheologiji pripada možda manje važno mjesto, no i ta je 'marginalia' zavrijedila osvrt jer se Kukuljevićeva svestranost očituje i kroz taj oblik djelovanja pa i na tako uskom znanstvenom polju može se razlučiti nekoliko oblika rada.

Smatra se ocem moderne hrvatske historiografije te pionirom znanstvene bibliografije. Pokrenuo je prvi povjesni časopis u Hrvatskoj – Arkiv za poviestnicu jugoslavensku. Predsjedavao je i Maticom hrvatskom.

Napisao je prvu hrvatsku povjesnu tragediju Juran i Sofija ili Turci kod Siska (1839.), koja označava konačni proboj štokavskog narječja u književnost sjeverne Hrvatske. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije, kojoj je oporučno ostavio ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise. 

Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju. Pokopan je u ilirskoj arkadi na zagrebačkome groblju Mirogoju.